Selo apsolutno nije lošije, samo je drugačije. Grad je mjesto znanja i trgovine. Tu se vrši razmjena, skuplja se znanje. Tu su se rodile neke druge vrijednosti ljudskog roda koje nisu postojale dok su bile plemenske zajednice po selima – smatra mladi bh. književnik i dramski pisac Boris Lalić
Bh. književnik i dramski pisac Boris Lalić gostovao je u emisiji “Izvan okvira” na N1 BiH, govoreći o svojim djelima, kao i odnosu prema društvu u BiH, detektujući kao najveći problem malograđanstvo.
Lalić malograđanstvo, odnosno “malograđanštinu” primjećuje kao fenomen koji se pojavljuje “kada ljudi sa seoskim mentalitetom dođu u grad i pokušavaju gradsku sredinu prilagoditi svom seoskom mentalitetu”. Prema njegovom mišljenju, glavna razlika između seoskog i gradskog mentaliteta je u tome što seoski mentalitet ne dopušta toliko različitosti, pluralizma.
– Na selu se sve zna, zna se ko je najjači, najbogatiji, šta je crno, a šta bijelo. To je jedan manji i potpuno uređen sistem – rekao je Lalić u emisiji Izvan okvira na N1 BiH, nakon čega mu je postavljeno pitanje da li to govori sa pozicije nipodaštavanja sela.
Ne mislim da je ovdje bilo šta nipodaštavajuće, odgovorio je:
– Selo je prostor za život. Selo nema institucije kao što ih ima grad. Na selu se živi od poljoprivrede, stočarstva, itd – rekao je sarajevski pisac Boris Lalić koji je magistar komparativne književnosti i autor dramskog teksta Mirna Bosna, koji se igra na daskama Kamernog teatra 55.
N1: Nećemo reći da je selo zbog toga lošije od grada.
– Selo apsolutno nije lošije, samo je drugačije. Grad je mjesto znanja i trgovine. Tu se vrši razmjena, skuplja se znanje. Tu su se rodile neke druge vrijednosti ljudskog roda koje nisu postojale dok su bile plemenske zajednice po selima. Opet kažem, imam sreću da sam u ovom moru bh. problema čitav život u Sarajevu koje jeste pravi grad. Samo moje odrastanje značilo je da sam poznavao sve nacije, sve običaje. Nikad mi to nije bilo nenormalno i drugačije.
N1: Kako biste odgovorili onima koji s prijezirom ili zavidnošću gledaju na Sarajevo kao grad, ili koji kažu da Sarajevo nije grad, već kasaba?
– To je primjer malograđanštine i detektujem to kao najveći problem našeg društva. To je pokušaj da sve svedeš na svoju mjeru, da saobraziš centar pažnje svojim bolno ograničenim ličnim mogućnostima. Čovjek je kao biće ograničen. Suluda je ideja da možeš poklopiti pod jedan grad.
Na pitanje gdje vidi želju za poklapanjem grada, Lalić odgovara kako je vidi tamo gdje ljudi žele da zavode red.
– To sam uvijek doživljavao kao nemoć koja pokušava da bude moćna. A ne može. U Sarajevu smo ipak zadržali Bosnu i Hercegovinu u malom, pa imaš osjećaj da si dio svijeta. Dok sam radio kao reporter na BH Radiju, imao sam priliku mnogo putovati po manjim mjestima i razgovarati s različitom ljudima – one koji su otvoreni i one koji su zatvoreni. Više sam ih doživljavao kao predmet sažaljenja jer vidiš da mlad čovjek nije imao prilike, nije imao priliku da ga neko pozove na Bajram, ne zna šta je Božić, ne zna šta je Uskrs – rekao je Boris Lalić za N1 dodavši da čovjek ne podnosi da ne zna, to mu stvara mrak i toga se plaši.
