Dana 24. veljače 2014. obilježili smo stogodišnjicu rođenja dugogodišnjega profesora, knjižničara, odgojitelja i ravnatelja naše Gimnazije fra Ignacije Gavran. U holu Konvikta postavljena je izložba njegovih knjiga i članaka objavljenih u različitim časopisima. Fra Ignacije se bavio i slikarstvom pa su izložbi pridodana i njegova umjetnička djela: Portret majke, autoportreti i mrtve prirode u akvarelu.
Đaci i profesori imali priliku pogledati i kratak dokumentarni film o fra Ignaciju, koji je u povodu ove obljetnice izradila visočka produkcijska kuća Magazin plus. Ovom skromnom akademijom i izložbom željeli smo fra Ignaciju izraziti svoju zahvalnost za sav njegov radni i životni vijek posvećen Bogu i čovjeku.
Fra Ignacije Gavran
1914. – 2009.
Fra Ignacije (Mijo) Gavran, sin Ivana i Marije r. Stjepanović, rođen je 24. veljače 1914. u Varešu. Ondje je pohađao osnovnu školu, a zatim Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1925-1934). U Franjevački red stupio je nakon 6. razreda gimnazije, u Livnu, gdje je proveo i godinu novicijata (1931-1932). Za svećenika je zaređen u Banjoj Luci 11. rujna 1938. Studirao je teologiju u Sarajevu i Wrocławu, a filozofiju u Wrocławu i Ljubljani (1934-1941), gdje je 1941. godine postigao doktorat iz filozofije tezom Filozofska antropologija Vladimira Solovjeva. Jednu godinu studirao je na Likovnoj akademiji u Zagrebu (1943-1944). Predavao je kao docent na Teološkom fakultetu u Sarajevu (1944-1945), a 1945-1950. nastavio je predavati na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, i to uglavnom filozofiju i sakralnu umjetnost. Od 1958. do 1967. ponovno je usporedo predavao i na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom i na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Osim filozofije i povijesti umjetnosti u Visokom je predavao i druge predmete: hrvatski, njemački, ruski, latinski i engleski. U međuvremenu, bio je drugi prefekt sjemeništaraca (1941-1943), magistar bogoslova u Sarajevu (1945-1956), prvi prefekt u visočkom Sjemeništu (1950-1959), član uprave Provincije Bosne Srebrene (1961-1967) i direktor Franjevačke klasične gimnazije u Visokom od 1967. do 1976, a knjižničar Profesorske knjižnice od 1942. do 2006. Njegovom je zaslugom fond ove knjižnice porastao s 15.000 na gotovo 60.000 svezaka, a uspostavio je i školsku arheološku zbirku te etnografsku zbirku. Obje svojom važnošću daleko nadmašuju okvire svoje institucije.
Spisateljskom se djelatnošću počeo baviti još kao gimnazijalac objavivši 1931. u đačkom listu Cvijet svoj prvi rad. Poslije je surađivao radovima iz područja teologije, filozofije, povijesti, povijesti umjetnosti, nekrolozima, prikazima knjiga, putopisnim bilješkama, prijevodima i znanstvenim komentarima u raznim listovima, časopisima i zbornicima: Dobri pastir, Bosna Srebrena, Blagovest, Nova et vetera, Svjetlo riječi itd. Osim suradnje u periodičnim časopisima i manjih studija objavio je monografije Bludna psovka (1962), Veliki likovi povijesti umjetnosti (1969) i Lucerna lucens? (1978) te priredio franjevačke ljetopise iz 18. st.: Ljetopis sutješkoga samostana fra Bone Benića (1979), Ljetopis fra Nikole Lašvanina (1981) i Ljetopis kreševskoga samostana fra Marijana Bogdanovića (1984), a zajedno s fra Šimom Šimićem preveo je Pregled starina Bosanske provincije fra Filipa Lastrića (1977). Ovi su ljetopisi vrlo dragocjen izvor za povijest Bosne i Hercegovine te Katoličke crkve u njoj u 18. i 19. st. 1991. godine objavio je bosančicom pisani prijevod djela Bartolomeja di Salutija, Sedam trublji za probuditi grešnika na pokoru, koje je 1649. godine s talijanskoga preveo Visočanin fra Pavao Papić. U izdanju Svjetla riječi izdao je četiri knjige pod naslovom Suputnici bosanske povijesti: sedam stoljeća djelovanja bosanskih franjevaca (1988-2003) te monografiju Suputnici bosanske povijesti (1990, 2007, 2010). Napisao je i udžbenike psihologije i logike, a prevodio je s nekoliko jezika. Bio je član rimske Academije internationalis Scotistice. Kao priređivač niza povijesnih dokumenta, napose samostanskih kronika, istaknuo je veliku važnost djelatnosti franjevaca provincije Bosne Srebrene u bosanskom i europskom kontekstu. Pišući s ljubavlju i toplo o značajnim franjevcima minulih vremena i njihovu svijetu, postao je čuvar memorije, štoviše i sam memorija zajednice. Od 95 godina života fra Ignacije Gavran je proživio kao franjevac 78, a kao svećenik 72. Uzorno poštujući pravila razvijao se u službi zajednice – franjevačke, kršćanske i ljudske. Marljivo studirajući teologiju, filozofiju i povijest umjetnosti postao je jedan od najznačajnijih intelektualaca svoje franjevačke zajednice i domovine Bosne i Hercegovine. Kroz 68 godina svoga pedagoškog i profesorskog rada odgojio je naraštaje franjevaca i drugih intelektualaca koji su se odlučili za život u svijetu. Kao voditelj Profesorske knjižnice u Visokom desetljećima je posuđivao knjige osobito učenicima i studentima iz Visokog i okolice. I na taj je način ostvario Franjino geslo: Non solum sibi vivere sed etiam aliis proficere (Ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti). Nastupajući s jasnim etičkim stavovima, otvoreno ih štiteći i u najteža vremena, postao je neupitan moralni autoritet. Odbio je ponuđene svjetovne počasti i odličja kao i visok položaj u svojoj zajednici. U svemu je pružao primjer sabrane skromnosti, velikoga rada i samodiscipline. Proglašen je za počasnog građanina Visokog 2007. godine. Preminuo je 24. studenog 2009. u Visokom, a pokopan je u Kraljevoj Sutjesci.
