Ovaj tekst nije analiza nego je više lamentacija, žalopojka nad zemljom čijoj se agoniji ne nazire kraj. Ne donosi ništa što dobar dio ljudi sam ne zna ili ne osjeća; i oni koji su otišli iz svoje zemlje – vođeni načelom: gdje mi je dobro, tu mi je domovina, i oni koji su još uvijek tu – bilo da su vođeni načelom: gdje mi je domovina, tu mi je dobro, bilo da nemaju gdje, bilo da im (ima i takvih) ovaj društveni poredak sasvim odgovara.
Ne postoji nijedan bitan segment bh. društva koji ne propada. Više radnih mjesta i bolji uvjeti rada? Za većinu ljudi, ništa od toga. Obrazovanje? Od osnovne škole do univerziteta i akademija svjedočimo sustavnoj degradaciji. Pored pada naučnih standarda i nastavnih kriterija, obrazovni sistem je okupiran nacionalističkim ideolozima i vjerskim mračnjacima koji promoviraju antinaučni diskurs i negiraju temeljne znanstvene činjenice. Za njih su fakulteti prije svega tvornica za proizvodnju svjesnih, bolje reći onesviještenih, pripadnika Nacije i za razvoj sofisterije za argumentaciju vjerski usađenog “znanja”, a onih koji se tome ne protive ili ne zabijaju glavu u pijesak sve je manje. Zdravstvo? Blago onima koji nemaju posla s našim zdravstvenim sistemom, slabo organiziranim, do apsurda birokratiziranim i do srčike korumpiranim.
Na sve to, sve je manje “biološke supstance” društva: doživljavamo demografsku katastrofu. Danas u medijima čitamo naslove poput “Ljudi u kolonama čekaju da napuste BiH: Ovdje skoro više niko ne želi da živi”, uz činjenice poput sljedećih: srednjoškolskih učenika manje je za preko 5 posto u odnosu na godinu ranije i za 26,500 u odnosu na prije četiri godine; po deseci tisuća ljudi napustili su državu i u ovoj i u prethodnim godinama. S nedostatkom djece, nakon svih borbi za nacionalne ekskluzivizme u osnovnom obrazovanju, suočavaju se i škole iz dviju pod jednim krovom. Koliko je nacionalnih škola pod jednim krovom u Njemačkoj?
“Politika treba uraditi ključni korak i poslati jasnu poruku da je BiH stabilna za život i rad”, istaknuo je jedan ekonomist. Šta politika u stvarnosti poduzima? Ne moramo ići u prošlost ni u to šta su naši političari radili i kakve su poruke slali prije mjesec dana. Dovoljno je pogledati posljednji jedan dan.
Gdje je i šta radi Dragan Čović? Eno ga u Zagrebu na proslavi 30. obljetnice osnutka HDZ-a, slaveći Božju providnost i Tuđmanovo vodstvo.
Gdje je i šta radi Milorad Dodik? Eno ga u državnoj posjeti u Mađarskoj, a po načinu na koji je predstavljena: u posjeti Viktoru Orbanu, koji s Dodikom osobno, kaže, vidi mnogo dodirnih tačaka.
Gdje je i šta radi Bakir Izetbegović? Eno ga lije suze za Mohamedom Mursijem.
Izgradnju čega u našoj zemlji možemo očekivati od ovih triju vođa? Kakav je uopće dogovor i ugovor moguć između političkih koncepata koji su tako nepomirljivo suprostavljeni. Da vas podsjetim, Tuđman, prvi demokratski izabran predsjednik Hrvatske, kome se HDZ BiH divi i uživo i na svojim službenim web-stranicama, Bosnu i Hercegovinu je vidio kao zemlju na tanjiru za diobu na troje i odgovoran je za mnogo zla koje nam je učinjeno.
Orban, premijer Mađarske? Nije sporno da se predsjednik BiH sastaje s premijerom Mađarske, ali taj susret, jasno je, ima drugu pouku: da jedan drugom daju podršku i iskazuju uzajamno divljenje – lideri koji dijele zajedničku viziju društva: ksenofobnog, netolerantnog i izrazito isključivog prema, prije svega, ljudima iz muslimanskog identitetskog kruga.
Mursi? Nije sporno da se izrazi žaljenje za eventualno netransparentnim sudskim procesom u Egiptu, kao i za bilo kojim umrlim životom, ali Izetbegovićevo pojanje o prvom demokratski izabranom predsjedniku Egipta koji je “izgubio život u borbi za prava i slobodu egipatskog naroda” zahvaljuje se činjenici da je Mursi bio lider Muslimanskog bratstva. Dijeli li to Izetbegović viziju društva koje zastupa ta političko-vjerska organizacija, koja se u teoriji zalaže za uspostavu islamske države u kojoj se vlada po šerijatu, po mogućnosti od Španjolske do Indonezije, čiji je slogan “Kur'an je naš ustav”, a u praksi je rodila mnoge terorističke organizacije, primjerice Hamas? Na to pitanje nek on odgovori, ali deklarativna priča o “evropskoj” i “sekularnoj” Bosni i Hercegovini ne ide s podrškom Muslimanskom bratstvu.
Šta bi se tuđmanist, orbanist i “brat” trebali i mogli sutra dogovoriti u BiH, ne računajući podjele fotelja u vladama i stolica u upravnim odborima? O čemu i o kakvom društvu i državi? Ljudi na ovaj ili onaj način vide da se nemaju tu čemu nadati, znali ili ne znali to artikulirati, također svjesni da ovakvo stanje može potrajati još stotinu godina.
I zato odlaze. Dakle, ne samo zbog lošijeg ekonomskog stanja, školstva i zdravstva, nego i zbog sveukupne društvene atmosfere, nesigurnosti, neizvjesne budućnosti i dominantnog javnog diskursa, mnogi samo zbog toga. Mnogi, iako nemaju financijskih problema, odlaze jer ne vjeruju da ovo četničko-ustaško-islamističko ludilo može roditi nešto dobro. Mnogi ljudi u četvrdesetima koje poznajem, usprkos činjenici da rade i primaju plaću, žale što nisu otišli prije 15-ak godina, ali su odlučni da urade sve – i planski rade na tome – kako bi njihova djeca imala priliku napustiti zemlju. Više od polovice mojih prijatelja napustilo je BiH. Odlaze Hrvati iz Livna i Hrvati iz Sarajeva, Bošnjaci iz Krajine i Bošnjaci iz Rame, Srbi iz Srpske i Srbi iz Federacije, svi Ostali iz svega. A dok selo gori, baba se češlja, vođena onom narodnom, lažnom kao i sve druge narodne, da je bolje da umre selo nego običaji: visoki političari i intelektualci vode ratove za interpretaciju prošlosti, prošlostoljetne i prošlovjekovne, nacional-historijska mitologija cvjeta, mediji se pretvaraju u kalendare za obilježavanje svih zabilježenih ratnih nesreća što ne liječi nego dodatno traumatizira ionako istraumatiziran narod, a – ljudi je sve manje.
Imamo li se pravo nadati čudu nakon kojeg će se stvari preokrenuti ka boljem? Veoma sam radostan ako imamo.
