Danas se s pijetetom i tugom sjećamo 5. februara 1994. godine – dana kad je na pijaci Markale, u srcu Sarajeva, u jednom trenutku ugašeno 68 života, a 142 osobe ranjene. To je bio prvi, od dva, masakra na tom mjestu koje je i tokom rata bilo simbol opstanka, mjesto gdje su se ljudi okupljali da obezbijede osnovno za život.
Granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske prekinula je svakodnevicu i pretvorila pijacu u mjesto smrti, bola i nevjerice. Zavladala je panika. Ranjenici su nošeni u naručjima, u automobilima, na improviziranim nosilima – sve s nadom da stignu živi do bolnice.
Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović tada je bio mladi specijalizant, ortoped u Urgentnom centru bolnice Koševo, današnjem Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
Sjeća se da je bio sunčan dan. Oko podneva, pred bolnicu su pristizala brojna vozila.
– Izašli smo ispred bolnice i u kratkom vremenu dovezeno je oko 130 ljudi, možda i više. Pred nama su bila raskomadana tijela, teške i smrtonosne povrede. Krv je bila, svuda. U tom trenutku nismo imali dovoljno ljekara, mnogi su već bili iscrpljeni ili odsutni, napustili Sarajevo, ali nije bilo vremena za razmišljanje. Postojao je samo jedan cilj, spasiti što više života. Operisali smo bez prestanka, dan i noć. Završili smo tek u zoru. I danas mi se čini kao da je sve trajalo jedan trenutak, kao da vrijeme tada nije postojalo. Kad sam izašao iz operacione sale, svanulo je. Radilo je nekoliko hirurških ekipa, bez pauze, bez odmora, vođeni isključivo osjećajem dužnosti prema svakom ranjenom čovjeku. Rane nastale u neljudskim napadima. Takve slike se ne zaboravljaju, prisjeća se Gavrankapetanović.
– Dijelovi tijela koje dodirujete, lica koja gledate, krikovi i tišina koja ostaje. To se ne može naučiti iz knjiga i to čovjek nosi u sebi zauvijek, dodao je, piše FENA.
Najteže je bilo prihvatiti da, “uprkos svim naporima, nismo uvijek mogli spasiti živote sugrađana”.
– Ta nemoć je teret koji ljekar nosi, cijeli život. Radili smo u gotovo nemogućim uslovima: bez struje, bez vode, bez dovoljno medicinskog materijala i opreme. Operisali smo noću, u salama bez svjetla, s minimalnim sredstvima za ispiranje rana, s nedostatkom infuzija i osnovnih potrepština. Nakon rata, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve građane Sarajeva poginule u periodu od 1992. do 1995. godine. Taj datum nije samo broj u kalendaru, to je opomena. Podsjetnik na cijenu koju civili plaćaju u ratovima, na krhkost ljudskog dostojanstva i na besmisao nasilja, istaknuo je prof. dr. Gavrankapetanović.
U tim nesagledivo teškim godinama, građani Sarajeva su, uprkos svakodnevnoj opasnosti, nastavili živjeti. Radili su, učili, voljeli, stvarali umjetnost i čuvali dostojanstvo. Bez obzira na sve, ovaj grad je ostao simbol hrabrosti, otpornosti i ljudskosti.
– Neka sjećanje na Markale ostane trajna opomena o cijeni mira, o važnosti istine i o obavezi pravde. I neka nas podsjeća na našu zajedničku odgovornost da se ovakve tragedije nikad i nigdje više ne ponove, ističe prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, u znak sjećanje na masakr na pijaci Markale koji se dogodio 5. februara 1994. godine.
