Faruk Hadžić
Za mnoge radnike, današnji praznik bi trebao biti praznik rada, poštovanja radničkih prava i generalno napretka. Međutim, šta od toga danas imaju radnici? Neki možda ostvaruju svoja prava, zavisno od vrste posla kojom se bave, ali da li svi radnici imaju isto?
Prvi maj treba biti simbol, a ne tek jedan dan u godini kada ćemo se samo podsjetiti na prava svih radnika u Bosni i Hercegovini. Prvo pravo koje svako od nas radnika treba imati ostvareno jeste pravo na rad. Naravno, želja i volja su individualni, da li neko želi ili ne želi raditi, ali svima onima koji žele da rade, da osjete zadovoljstvo jer doprinose sebi, svojoj porodici, društvu i državi, treba omogućiti pravo na rad. Danas, nažalost u Bosni i Hercegovini, takvo pravo ne ostvaruje 375.589 naših sugrađana, što pokazuju zvanični podaci Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine. Istina, jedan dio ovih građana radi na crno, zarađujući nešto za svoju porodicu, ali uz dozu gorčine – bez zdravstvenog i penzionog osiguranja.
Međutim, u Bosni i Hercegovini, očito je da je ilegalni rad – prećutno dozvoljen rad. Žalosno je gledati mnoge sugrađane koji godine provode na birou, neki i decenije. To je posebno izraženo kod naših sugrađanki, koje čine čak 57% od ukupnog broja nezaposlenih. S druge strane, ako posmatramo stručnu spremu, kvalifikovani i nekvalikovani radnici čine 61% nezaposlenih.
Pored toga što imamo visok nivo nezaposlenosti, barem one registrovane, standard radnika nije onakav kako zvanična statistika prikazuje. Zvanično, statistika kaže da je prosječna plata u Bosni i Hercegovini 1.059 KM. Ovaj podatak nam, ustvari, ništa posebno ne govori, jer ova prosječna plata ne znači da sve djelatnosti imaju taj nivo plate. Mnoge djelatnosti ga nisu dostigle. Pažljivom analizom svih sektora i podsektora, saznajemo da čak 70 djelatnosti ima platu nižu od prosječne dok 135 djelatnosti ima platu veće od prosječne.
Iako je u Federaciji BiH nedavno povećan nivo minimalne plate na 535 KM, pojedine djelatnosti su vrlo blizu ovog nivoa poput proizvodnje odjeće gdje je prosječna plata 596 KM. U ukupno 25 djelatnosti, radnici zarađuju 800 KM i manje. Druga krajnost su opet djelatnosti u kojima je u prosjeku plata 2.000 KM i veća. Takvih djelatnosti ima tačno 20, od čega jedna djelatnost u prosjeku ima i preko 3.000 KM prosječnu platu.
Ovi podaci su vrlo bitni za sve radnike, posebno za radnike koji imaju niže prosječne plate, kada ih stavimo u kontekst rasta cijena – inflacije. Svaki radnik koji ima nižu prosječnu platu, ima tendenciju, potpuno razumljivo, da većinu plate potroši na hranu i osnovne životne troškove. Šta radnik sa platom od 596 KM može uštedjeti? Naravno – ništa. Može se samo nadati da neće morati podizati kakav kredit kako bi podmirio osnovne troškove zbog stalnog rasta cijena.
Kada smo kod cijena, inflacija u FBiH snažno je narasla u martu, što su pokazali i indeksi u odnosu na bazni period. Prema tim indeksima, rast je iznosio:
Ukupni indeks (CPI) – 13,6% (10,3% u februaru)
Indeks hrane – 23% (19,5% u februaru)
Električna energija, plin i drugi energenti – 20,1% (17,8% u februaru)
Drugim riječima, barem prema zvaničnoj statistici, građani su u martu u prosjeku trebali izdvojiti 23% više za hranu i 20% više za energente. Ove stavke su ujedno i glavni izvor potrošnje naših domaćinstava, što znači, da se uštede moraju ostvariti na drugim izdacima.
Nedavno sam navodio primjer sa pilećim fileima, čija je cijena dvostruko povećana u odnosu na prije godinu dana. Prije nekoliko dana, upravo je ta cijena dostigla rekordni nivo i iznosila je za 16,90 KM za kilogram pilećeg filea. Početkom aprila cijena je iznosila 14,40 KM, dakle poskupila je za 2,50 KM za manje od 20 dana.
Potrebno je naglasiti da što više rastu cijene bilo kojeg proizvoda, država za isti proizvod naplaćuje više PDV-a i naravno da nema interes da bilo šta mijenja. Usporedbe radi, kada je cijena filea bila oko 7 KM/kg, od ovog iznosa država je uzimala 1,02 KM PDV-a. Početkom aprila uzimala je 2,09 KM PDV-a, a po trenutnoj cijeni uzima 2,46 KM. PDV kao porez, sam po sebi je regresivan, a to znači da više uzima u procentualnom iznosu od onih koji imaju niže plate i penzije, što je posebno očigledno u vrijeme inflacije, kada država ostvaruje rekordne naplate poreza.
Sve navedeno pokazuje da radnici sa manjim prihodima, plaćaju veći dio poreza državi u odnosu na ostvarenu platu ili dohodak. Ako radnik koji ima platu od 596 KM, sve potroši na hranu i režije, od ovog iznosa je državi platio oko 87 KM PDV-a, što iznosi oko 15% njegove plate. Sa druge strane, ako neko ko ima platu od 1.000 KM, potroši isti dio plate na hranu, platit će državi 87 KM PDV-a, ali u ovom slučaju će taj iznos PDV-a biti 8,7% njegovog ukupnog dohotka. Treći – ekstremni primjer – ako neko ima platu 3.000 KM, pa potroši 1.000 KM na hranu, državi će platiti 145 KM PDV-a, ali to je samo 4,8% njegove plate. Zato je PDV kao porez nepravedan prema radnicima sa nižim platama, jer im uzima u procentualnom omjeru više poreza u odnosu na njihovu platu. Ovi primjeri jasno pokazuju zašto država nema interesa uvesti diferencirane stope PDV-a na hranu i životne namirnice.
Uz ovaj rast cijena i niska primanja koja sporo rastu, postavlja se pitanje da li će i kako radnici sebi priuštiti odlazak na zasluženi odmor? S obzirom da inflacija povećava cijene svega, od hrane pa do ljetovanja, ako mnogi od nas nisu dobili povećanje plate, sasvim je logično da će se veći dio kućnog budžeta morati trošiti na hranu i energente, a da će sve manje raspoloživog dohotka ostajati za neko od putovanja. Na Jadranu će ove godine, prema svim očekivanjima, ljetovanje biti minimalno 20% skuplje nego prije, što je ustvari dvostruko povećanje za građane u našem regionu zbog rasta cijena svih proizvoda i usluga. Drugim riječima, ako je jedna četveročlana porodica do sada izdvajala 1.600 KM za smještaj, sada će morati izdvojiti još dodatnih 320 KM. Pored ovih izdataka, bit će potrebno izdvojiti dodatni novac i za troškove hrane, bez obzira da li sami sebi pravili obroke ili išli u restorane, jer su troškovi značajno povećani.
Država se hvali rekordnim naplatama poreza, koji se prikuplja preko leđa običnih građana. Umjesto ispraznih fraza i čestitki za Prvi maj naših donosilaca odluka, u koje više ni oni sami ne vjeruju, bolje bi bilo da su izvršili poresku reformu i povećali plate radnika. Ukoliko se želi smanjiti jaz između minimalnih plata i maksimalnih poreza, potrebno je značajnije smanjiti nivo poreskog opterećenja na plate, sa sadašnjih 41,5% iznosa bruto plate, tj. one plate koja se zaradi, na nivo od 25%, uz podizanje minimalne plate na nivo od 750 KM. Na taj način, minimalna bruto plata, tj. plata sa porezima bi iznosila 1.000 KM, dok bi radnik dobio na račun 750 KM, uz uvođenje neoporezivog dijela od 1.000 KM mjesečno. Upravo je ovo iznos koji je potreban za “normalniji život” jednog radnika, što je danas sve teže i teže zbog rastućeg nivoa inflacije. O ovome pišem godinama i potrebno je stalno ponavljati, nadajući se da će jednog dana doći na nečiji dnevni red.
Uloga sindikata je danas bitnija nego ikada prije. Oni trebaju preuzeti teret odgovornosti i napokon donosiocima odluka jedinstveno i jasno poručiti da ih ne zanimaju parole već konkretne mjere i potezi. Protesti i obraćanja za Prvi maj, čini se, nemaju smisla, jer se, prvo, malo obraća pažnja na prava radnika, a drugo, i važnije, danas gotovo nema nikoga da čuje njihove zahtjeve. Možda će je primijetiti kao tek usput pročitanu vijesti uz more i kaficu na nekoj jadranskoj i sredozemnoj lokaciji.
Sretan Prvi maj!
