Majka i kćer. Obje od istog čoka. Obje iz manjih sredina, obje u istom rođene i odrasle. Nije se imalo, a nije se plaho nešto ni znalo. Glavni cilj je preživjeti dan. Što je najvažnije, poštene i radene.
I muž tj. otac isti takav. Radio je prije rata u Krivaji u Zavidovićima kao čuvar. O njegovom se poštenju i danas priča. Nije taj dao ništa da se ni unese ni iznese bez dozvole u firmu. Raja pričaju da je i samog direktora pretreso. Traži mu direktor da otvori kapiju, a ovaj se pravi da je mahnit, kao ne prepoznaje ga, a zna da ovaj vazda nešto tegli u gepeku – nake hedije – a i društveno dobro, i bez pardona ga zaustavi: – Otvorite gepek. I direktor tad otvori i više nikad. Sve je gledo da iznosi kad ovaj nije u smjeni.
Znači, jedna skromna čestita radnička familija. Međutim, kako prođe rat tako otac ostade bez posla, a majka ionako nije radila, pa je baš voda do grla došla. A ona, njihova jedinica, napunila dvadeset, završila srednju ekonomsku i morala je pripomoć svojima. Tako majka i ona krenu trbuhom za kruhom. I dođu do Zenice, gdje su obje našle posao kod nekih finih ljudi – poduzetnika, koji su ih zbrinuli sa smještajem, hranom i solidnom plaćom. Čuvale su im djecu i pripomagale u granapu. Ti ljudi su o njima dvjema samo dobro govorili.
Mala je bila slatka plavušica, krupnih modrih očiju, niskoga rasta i odisala je željom da ispliva iz toga vira neimaštine.
Kad je ova imućna porodica vidjela da ove ne staju, nego samo rintaju, pozvale su i oca da im kosi baštu i sređuje šupu, kreči voćke i sadi cvijeće.
Svi su se preselili u to domaćinstvo i prilagodili novom ugodnijem životu.
A onda je plavušica počela imitirati bolji život. Pošto su i gazde imali kćerku njenih godina, naravno da su se družile i da su imale zajedničku temu (momci), na repertoaru. Uz to, ova gazdina kći nije bila ona iz literature, egocentrična i razmažena, nego normalna cura koja je s ovom dijelila sve – od garderobe do djevojačkih tajni.
Što se plavušica više opuštala u tom ambijentu, to je postajala glasnija i bahatija. Kad je pitaš kako je, ona se potrudi da je pola mahale čuje: Bogu hvala!
Kako je gazdina kćer uvela među finu raju, tako i ona postade omiljeni član tih klubova. I jedne noći priđe joj momak, naočit i pristojan i počnu se zabavljati. Ispostavi se da je on budući doktor iz odlične familije. I ovo joj dade vjetar u leđa. Cura dobi i krila i propelere. I iz opanaka u Brunella cipelice uđe.
On je nagovori da i ona upiše „medecinu“, šta fali – sve je to danas „pusi smok“ ( da se ne izrazim po naški, nepristojno je). Završi se ko dlanom o dlan u nekom od pograničnih univerziteta. Platiš pa se klatiš. E tako bi i ovdje. I ona steče zvanje ljekara i udade se za kolegu doktora. I kako uletje u doktorske pelecijanere tako joj više nisi ni na tacni mogo prinijet. I odjednom ova porodica koja je nju i njene prihvatila kao rod rođeni, nije više bila dostojna nje i njene nove familije.
Pogađate da na svadbu nikoga od njih nije zvala. Nema veze što su roditelji i dalje radili kod njih. No, no – mama draga, ko su oni nama? Pa ti i babuka pošteno zarađujete, nije nama niko dao na lijepe oči. Nemam ja nikakve obaveze ni prema kome.
Dojučerašnja velika prijateljica postala je samo mrlja, neprijatni svjedok njene prošlosti koju pod hitno treba izbrisati.
Jedna njena drugarica iz tih vremena kad su po klubovima jasale, priča: – Pokidala je sve veze sa onim ljudima koji je znaju otprije. Vjerovatno joj smetamo jer je podsjećamo na ono šta je bila. Moja joj se rodica baš zamjerila kad smo, tik pred njenu udaju, sjele s još dvije njene jaranice, na kafu. Počela se nešto nama prodavat: – Ja imam jako osjetljive noge, smetaju mi cipele ako nisu kvalitetne ?! Mi je svi u čudu gledamo, šta nam ba pričaš kada znamo odakle si i ko si… Nastavlja ona, ja mogu da nosim jedino Bruneline cipele… ??? Na to će moja rodica koja joj je posao našla i koja joj odlično zna situaciju kod njenih roditelja:”Sjećam te se kada si po Hametovoj pijaci kupovala kineske cipele daskare”. Gospoja doktorovica od tada s njom više ne razgovara. A ni sa mnom.
Sjećam se, nastavlja, kako smo se trebale naći u restoranu na svečanoj večeri, slavilo se jer je ona dobila stalni poso. I „diva“ dolazi posljednja. Sva važna i pompezna skida bundu predamnom i galami konobarima da joj to moraju okačiti na ofinger: Znate ovo je skupocjeno zečije krzno! I onda se nagela prema meni i rekla nešto u stilu: Šta oni znaju šta je prava bunda? Tako nekako. Meni se želudac okrenuo.
Eto, postade ona preko noći velika gospoDŽa. I mama se uz nju kotrlja. Ne baš ko ova jer joj je kasno upisivat „medecinu“ ali goji ona svoju pokondirenu tikvu.
Najgore je kad se opanak popapuči.
