Vrijeme održavanja kolektivne dženaze žrtvama genocida u Srebrenici jedan je od najtežih perioda za brojne građane Bosne i Hercegovine, koji na taj dan stižu iz cijelog svijeta kako bi pružili podršku i izrazili suosjećanje porodicama žrtava.
Ipak, postoje mnogi ljudi koji podršku porodicama žrtava pružaju tokom cijele godine i pomažu cjelokupnu organizaciju obilježavanja 11. jula. Jedan od njih je i Huso Muratović, zaposlenik Javnog komunalnog poduzeća Gradska Groblja Visoko, koji od početka obilježavanja ovog datuma učestvuje u pripremi kolektivnih dženaza.
“Još prije rata sam počeo raditi u ovoj firmi u kojoj me zadesio rat. U tom trenutku nisam otišao na liniju, nego sam bio na radnoj obavezi i radio sam sve. Od prijevoza i razmjene umrlih na sve tri strane, do poslijeratnih ekshumacija i pripreme kolektivnih dženaza, to su bila moja zaduženja”, kazao je za Radiosarajevo.ba ovaj vrijedni radnik pokopnog poduzeća.
“Iskopao sam najviše mezara na svijetu”
Iako živi i radi u Visokom, njegov poziv vodio ga je na neka od najgorih ratišta, ali i na mjesta na kojima su pronađeni ostaci žrtva brojnih ratnih zločina širom BiH. Ipak, ono što je najspecifičnije za njegov radni vijek jeste da je on jedan od rijetkih radnika koji su dugi niz godina učestvovali u pripremi kolektivnih dženaza u Srebrenici. Za sebe kaže da je on čovjek koji je imao tešku zadaću i koji je iskopao najviše mezara na svijetu.
“Neke od prvih ekshumacija u BiH smo radili upravo moje kolege i ja, sjećam se da smo prvu radili negdje kod Rogatice, uz pratnju tadašnjeg UNPROFOR-a. Obišao sam i prekopao cijelu istočnu Bosnu, od Višegrada, Goražda, pa dalje po Palama i Bratuncu. Radio sam i u Travniku, na Vlašiću, na Korićanskim stijenama. Radeći sa svojom mašinom pomogao sam iskopati sve te grobnice. Kasnije smo radili na pripremi kolektivnih dženaza i prve godine smo radili tri, a onda svake naredne godine po jednu. Svakog 11. jula i mnogo ranije, boravio sam u Srebrenici i mislim da na cijelom svijetu nema čovjeka koji je iskopao više mezara od mene“, rekao je Muratović, naglasivši kako je samo u Memorijalnom centru Potočari iskopao više od 5.000 mezara.
Dodao je kako je to samo dio njegovog posla, jer je učestvovao i u pripremi dženaza u Prijedoru i okolici, kao i u Vitezu i u Višegradu. Istaknuo je kako mu je svake naredne godine mnogo teže obavljati ovaj posao.
“U početku mi je bilo lakše nositi se s poslom , drukčije sam to tada shvatao. Već sada ulazim u godine i teže mi je raditi taj posao, ne znam da li zbog godina ili utjecaja psihe. Dvadeset sedam godina radim u ovoj firmi i bavim se tim poslom. Susretao sam se više puta s porodicama stradalih i mnogi me dobro poznaju. Čak je i moja majka u Višegradu za vrijeme Drugog svjetskog rata preživjela slične tragedije, što me dodatno povezuje s ljudima u istočnoj Bosni koji su mnogo propatili“, kaže naš sagovornik.
No, za njega, ipak, posao pripreme poslijeratnih kolektivnih dženaza nije najteži, te je kazao kako mu je mnogo teže bilo raditi tokom rata, u kojem je preživio i zarobljavanje na dužnosti, ali i vidio mnoge stravične posljedice zločina. Jedan od događaja koji mu se posebno urezao u pamćenje je priprema za ukopavanje poginulih u masakru na Tuzlanskoj kapiji, u kojem je stradala 71 osoba.
Najteže mu bilo raditi tokom rata
“Tada smo u Tuzli radili tokom noći kako bi se ukopala sva ta mladost koja je stradala. Radili smo moj tadašnji direktor i ja s još nekoliko radnika i Civilna zaštita koja nam je pomagala. Nismo smjeli ni svjetlo upaliti, bojali smo se da bi neko mogao pucati na nas, a onda je odjednom počela padati jaka kiša i svi su se razbježali. Ostali smo samo bivši direktor Asmir Hodžić, koji je tesao nišane i ja u mašini“, prisjetio se Muratović.
Kaže kako je u ratu bilo teško i transportirati preminule, zbog kojih je nekoliko puta morao ulaziti i u područje između linija razgraničenja, ponekad i “između dvije vatre“.
“Tokom rata sam vozio tabute, sanduke, naslone ili umrle u Sarajevo. Prolazio sam kroz razne teritorije na kojima su se vodile bitke. S Romanije sa silazio u Hrasnicu kako bih našao način da dopremim ono što prevozim. Znali su me okruživati plavi dim i plamen, cerada kamiona bila je probušena na mnogo mjesta, a na svu sreću kabina nikada nije pogođena. Jednom smo čak nekoliko sati ležali između rovova dvije vojske, jer je počela razmjena vatre dok smo mi izvlačili preminulog. Puzali smo i vukli ga za ruke samo da bismo ga izvukli, a i spasili živu glavu“, ispričao je Muratović, dodajući da se mnogih događaja teško i prisjetiti, ponekad jer su potresni, a ponekad jer ih se, zbog obima posla, jednostavno ne sjeća.
Na kraju je dodao kako su to sve bili njegovi zadaci u odbrani BiH koje je on obnašao i kojima je doprinosio cjelokupnoj zajednici. Ponekad mu je, kako je rekao, bilo teže nego da je ratovao, ali se jednostavno mirio s činjenicom da obavlja taj posao, baš kao što to i danas čini.
“Kada mi neko kaže da mu je bilo teško u rovu, ja mu objasnim da je meni bilo gore nego u bilo kojem rovu svijeta. Radio sam opasne poslove, ali uvijek sam razmišljao kako ljudi stalno umiru, kako neko i taj posao mora raditi. I danas tako razmišljam, svako je za nešto određen, a ja za ovo“, zaključuje je Huso Muratović na kraju razgovora za naš portal.
(Visokoin.com / Radiosarajevo.ba)
