Ivana Šćepanović, stjuardesa iz BiH za sebe kaže da je jedna obična djevojka koja živi u oblacima i u svim svjetovima koje stvori u glavi, a za te svjetove krivi knjige koje su kako kaže “moja prva ljubav i moj najbolji prijatelj”.
Na pitanje kako je odlučila da postane stjuardesa odgovara da se sve desilo iznenada.
– Još kao mala djevojčica sam gledala na filmovima stjuardese sa kapicama i sa širokim osmijehom kako hodaju avionom, u mojim očima one su bile tako magične, tako savršene da sam jednom kao mala djevojčica baš željela biti jedna od njih… Međutim, kad čovjek odraste zaboravi svoje snove i skloni ih sa strane. Od straha od neuspjeha, nemogućnosti i od nevjerovanja u samog sebe izgubimo nešto što jako želimo…
Tako sam odustala i posvetila se fakultetskim obavezama i iskreno nisam bila sretna… Pitala sam se zašto, a onda kao film stare slike su mi se počele vrtiti u glavi i rekla sam samoj sebi: “Nesto moram mijenjati!” Otišla sam na prvi intervju i, hvala Bogu, dobila posao – rekla je.
Jedan dan u oblacima, objašnjava ona izgleda otprilike ovako: Moraš dva sata prije leta biti spreman, to znači četiri sata prije leta da se pripremiš, našminkaš i obaviš sve obaveze prije leta, to jest, život među oblacima je često i nenaspavan život.
– Iskreno, dosta ljudi o ovom poslu ima mnogo predrasuda, ali stjuardesa u avionu je i konobarica i doktor i dadilja i heroj. Tokom treninga naučiš prvu pomoć, kako poroditi ženu, u slušaju neke hitne situacije uvijek ćemo se prvo pobrinuti da sve putnike prvo spasimo, pa tek onda ćemo misliti na sebe. Iskreno, svaki dan u oblacima je drugačiji, svaki dan upoznaš i vidiš nove ljude, nove kulture i iznenadiš se kako je svaki čovjek u dubini kao knjiga mističan, magičan i krije neku tajnu i pouku u sebi. Jedan dan u oblacima je ispunjen serviranjem kafe i napitaka, osmijehom kojeg nikad ne skidaš sa lica i magijom koje kriju putnici koji dolaze i odlaze – ispričala je Ivana.
Trenutna je, priča srećna i zadovoljna, pozitivna i omptimistična i zahvalna.
– Za sad mi je jedini plan da nastavim biti srećna, a za planove ćemo da vidimo, život je na kraju krajeva ono što ti se događa kad ne planiraš ništa. Vjerujem da sam za sada na pravom putu – dodala je.
Na pitanje kako potisnuti strah od nepoznatog i donijeti velike odluke koje mijenjaju čitav život, odgovara da je prvo bila uplašena, počevši od odlaska na intervju, pa do samog odlaska u drugu zemlju.
– Sjećam se dan prije svog odlaska sam toliko plakala i toliko se bojala i sumnjala u sebe da mi je prišao jedan prijatelj sa najboljom porukom na svijetu, rekao mi je: “Ako te tvoji snovi ne plaše, onda nisu dovoljno ni veliki.” I u tom trenutku je sve poprimilo drugu boju, strah sam prihvatila kao pozitivnu stvar, kao stepenicu koja vodi uspjehu, shvatila sam u tim trenucima da i ako padnem mogu se dići – kazala je ona i dodala da stanje u bih loše.
– Svi su razočarani, slomljeni i umorni od svega, od silnih štela, diploma koje samo stoje kao slike na zidu, a posla nigdje, od nepravde i zlih političara koji ne ulažu u budućnost mladih. Ali, ja odbijam tako gledati, otišla sam jer sam odbila da tako gledam. Moja poruka za sve mlade je da odbijaju da gledaju tako, da se bore do zadnjeg dana, da mijenjaju sebe, svoje poglede, da sanjaju cijelim svojim srcem i da ostvaruju svoje snove, da vjeruju u čuda, da se zalažu za ono u šta vjeruju makar i sami stajali.
Jer znaš ono: “Nisu nesretni oni kojima se snovi nisu ostvarili, već su nesretni oni koji nisu ni sanjali!” Samo nebo vam(nam) je granica – optimistična je ona.
