Zbog nedostatka posla, veliki broj mladih odlazi iz Bosne i Hercegovine. Najčešće u zemlje Europe, ali neki u potrazi za boljim životom odu i mnogo dalje. Dvadesetčetverogodišnja Ivana Šćepanović iz Visokog već godinu dana živi u Saudijskoj Arabiji gdje radi kao stjuardesa za jednu aviokompaniju. Osim materijalne koristi, ovaj posao pružio joj je i životno iskustvo, upoznala je brojne ljude, kulture i zemlje svijeta, kaže Ivana.
Čime ste se bavili prije odlaska u Saudijsku Arabiju i kako je došlo do toga da se prijavite na oglas za posao stjuardese?
Šćepanović: Studirala sam logopediju i audiologiju na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Tuzli, polagala sam ispite, izlazila na ispite. Vidjela sam da od toga ništa nema kad mi je najbolja prijateljica, koja je magistrirala na mom fakultetu, faktički plakala što ne može da nađe posao u Bosni i Hercegovini. Onda sam si rekla da nešto moram promijeniti, ne možeš sjediti svaki dan u kući, tražiti od roditelja marku za kafu i očekivati da će sutra biti nešto bolje.
Kad sam vidjela konkurs koji je objavila jedna saudijska aviokompanija – doduše, to mi se zanimanje i prije sviđalo – nisam mogla vjerovati da će me primiti za ovaj posao, da ću doći ovdje. Sve je bilo nekako iznenada. Otišla sam, bila na intervjuu. Poslije dvije sedmice javili su da sam primljena.
‘Ako te tvoji snovi ne plaše, onda nisu ni veliki’
Je li bilo teško odvojiti se od prijatelja, obitelji, doći u nepoznatu zemlju i živjeti sama? Koji su bili najveći strahovi prije samog preseljenja?
Šćepanović: Bojala sam se zato što ima stvarno mnogo predrasuda o zemlji Saudijskoj Arabiji, mediji koji pišu kako su žene ovdje potlačene, kako nije sigurno za ženu koja dolazi iz jedne zemlje koja je u Evropi, kako ću se ja prilagoditi, kad je naša zemlja dosta slobodnija. Mislila sam kako ću se prilagoditi na njihov način života, zato što mi ovdje moramo nositi abaje, koje su tradicionalno odijelo žena u Saudijskoj Arabiji, kako da se privikneš na drugačiju sredinu, kako da održim svoje odnose sa porodicom, prijateljima ovdje, kako ću se navići na posao. Sve je to bilo novo.
Engleski dobro pričam, ali me ipak bilo strah kako ću se sporazumijevati, ipak je tamo drugi jezik, drugi ljudi, druga kultura, drugi običaji. Moraš promijeniti dio sebe da bi se prilagodio drugoj zemlji. Naravno da sam bila preplašena, ali pričala sam s jednim prijateljem koji već radi u Saudijskoj Arabiji i on mi je rekao: ‘Ako te tvoji snovi ne plaše, onda nisu ni veliki’. Što i jeste tako. Što sam htjela kao mala, te uniforme, kapice, sve to bilo mi je pojam, tako da sam skupila hrabrosti i otišla. Mogla sam ostati, ali žalosno je kako nema ništa u mojoj domovini, kako mi ništa ne pruža, kako moraš imati stranku, moraš imati ‘nekog velikog’ iza svojih leđa. Ili da nešto probam sama.
Putovanja, dobra plata, ali malo vremena za sebe
Koja su najvrjednija iskustva koja ste stekli kroz ovaj posao? Koje su prednosti a koje mane?
Šćepanović: Prednosti ovog posla su što upoznaš dosta ljudi, dosta različitih kultura, različitih religija, dosta stvari naučiš. Pošto smo mi zemlja gdje žive tri vjere, ja sam dijete iz miješanog braka i dosta sam stvari znala, ali me dosta stvari fasciniralo, pošto živim i sa Filipinkama, i sa Egipćankama, Tunižankama, posjetila sam svako od tih mjesta, išla sam k njima. Nekako obogatiš sebe, svoju dušu. Upoznaš dosta putnika kojima u jednom trenutku budeš i prijatelj i porodica i sve.
Stalno sudjeluješ u pričama tih putnika, vidiš ljubavne romanse, nekad vidiš prekide, svaki putnik je neka knjiga i priča koju ti svaki dan iznova čitaš i preživljavaš. Prednost je i to što proputuješ, imaš neke nove destinacije o kojima sam ja prije samo čitala. Nedavno sam posjetila Kairo, koji je bio meni bio samo slika piramida i Gize iz knjiga istorije iz osnovne škole. To su prednosti, da vidiš. Naravno, i novac koji zaradiš – ne bih ga mogla u Bosni zaraditi, nikada.
A mane su da stvarno nemaš vremena da se posvetiš svom privatnom životu zato što stalno letiš, dođeš kući umoran, legneš spavati, udaljen si od porodice i prijatelja. Ali, meni su roditelji dali to korijenje, da znam odakle sam i ko sam, a dali su mi i krila da mogu poletjeti gdje god hoću. I vratiti se, odakle sam.
U svojoj domovini sam bila razočarana i ponižena
Mladi u Bosni i Hercegovini bore se sa visokom stopom nezaposlenosti, gube volju. Neki odlaze iz zemlje. Što biste im Vi poručili?
Šćepanović: Da vjeruju u snove i da vjeruju da se snovi mogu ostvariti. Ja sam samo jedan primjer mladih ljudi koji su otišli iz svoje domovine, zato što sam bila razočarana, zato što sam bila ponižena, zato što sam se samo vrtila ukrug. Kad ovo shvate i kad shvate da nešto moraju poduzeti, da shvate da samo oni mogu promijeniti sebe, ako ne mogu promijeniti svijet, da je jedini način da odu ili da prihvate situaciju u kojoj će da rade. Ali – da vjeruju u svoje snove, koliko god oni bili ludi, neobični, koliko god drugi vjerovali da oni neće uspjeti – da vjeruju u sebe. I ako padnu sedam puta, osmi put će uspjeti, ustati, i tada će imati osmijeh na licu jer su uspjeli nešto da urade – od sebe i svog života.
(RSE)
