Piše: Naim Kavazić
Pomogao sam neki dan staroj ženi koja je hodala i zapela na istureni trotoar. Jadnica je udarila glavom o pločnik, gadna rana joj se na čelu otvorila, na rukama joj je topla krv ostala. Vidio sam cijeli događaj i upitao sam siroticu kako se to desilo, a ona je odgovorila samo bolno i jednostavno: ˝…godine, sine…˝.
Riječi koje me ostaviše u magli misli. Teško je odoljeti snazi vremena. Pretpostavljam kada prođu godine, i čovjek poput ove žene, kada ostari, zadubi se u osvrtima na život protekli, svede račune i opravda silne talase životne struje, te vjerovatno žali što mudrost koju tada posjeduje nije imao onda kada je trebalo. No, bude mu drago i bude svjestan da je tako moralo biti, da je školu života morao izučiti, i da je svaki dan čiji je zalazak vidio bio duboka brazda na drvu života, od korijena pa sve do krošnje i listova opadajućih.
Nekako mi se čini da je suosjećanje potpuno iščezlo kao jedna od najvećih vrlina koje jedan čovjek može imati. U malo širem pojmu, to suosjećanje jeste u biti razumijevanje, koje je nestalo nekad davno, kada smo svi ušli u eru otuđenja i kada je emocija postala nedopustiva, kada je čudno kada zaista nekog voliš, kada zaista plačeš, ili kada te zaista iživcira nedolazak jarana na unaprijed dogovorenu kafu.
Posmatrajući nekoliko poslijednjih dana ponašanja raznih ljudi, bliskih i nepoznatih, shvatio sam da svi ljudi upadaju u šemu svjesnog gašenja emocija i tonjenja u sivilo kvazisigurnosti, nekog prividnog mira i odsustva svega obojenog porivima ili osjećanjima. Da bi me bolje razumjeli, dajem vam primjer osobe koja se utapa u privid sigurne emotivne veze, ili primjer osobe koja se uklapa u potlačenu poziciju koju ima u kompaniji za koju radi, ili još primjer neradnika koji se ‘užabokrečinio’ u svojoj lagodnoj, neambicioznoj studentskoj mladosti, ili bezbrojne primjere ljudi sklonih predrasudama i uštogljenom načinu razmišljanja preuzetog i prihvaćenog od ionako netolerantne sredine u kojoj živimo. Ovdje govorim o svojevrsnom uokvirivanju, ušablonjavanju, razvodnjavanju koje daje neki privid sigurnosti, prihvaćenosti, uklapanja, a sve to po cijenu gašenja svega pokretačkog i stvaralačkog u nama, a što je dato emocijama i nagonima.
Pogađa me to. Taj nedostatak razumijevanja. Mislim da je to nešto jako bitno za egzistenciju, kako jednog čovjeka, tako i ljudi njemu bliskih. Koliko god mi to poricali, nama s vremena na vrijeme jeste loše, i svako to rješava na svoj način. Neko plaće, neko kuka, neko razbija čaše, neko radi nešto deseto, ali ono što je istinski grozno je kada se hoćeš nekome povjeriti, u tom svom osjećaju, koji je loš, koji te jednostavno prožima, a taj neko ti kaže „koji ti je kurac, mani se te priče…“, e to je onda jednostavno nedostatak ljudskosti. Jedan od mnogih koje pokazuje ovo briljantno društvo.
Došlo je vrijeme kada nam kao i ne trebaju prijatelji. Ne treba nam prijateljski glas s druge strane žice. Ne treba nam ni poljubac za laku noć. Ne treba nam ni stisak ruke. Ni pogled. Ma, ništa nam ne treba. Evoluiramo u savršenstvo. Savršenstvo koje ne osjeća, niti suosjeća.
Iskreno, za kraj, u ovom svijetu sivih i praznih, ponosim se što se presijavam od boja i punoće i što svaki dan, iznova, gledam šarene leptire kako lete pa makar stoput pao i udario u beton realnosti.
