Piše: Damir Delić Đuljić
Jutros me probudio poziv prijatelja koji je osjećao potrebu da sa mnom podijeli jednu lijepu vijest: kupio je stan u Sarajevu. Čestitao sam mu, poželio sve najbolje i nisam osjećaju ni zlobu ni ljubomoru, ali nije me obradovao. Zapravo sam pomislio: zar i on? Nastranu priče o investicijama u perspektivne nekretnine, da zaobiđemo razgovor o blizini radnog mjesta i Vilsonovog šetališta, uprkos mojoj vezanosti za Sarajevo koja raste još od vremena zadnjih stopiranja na Koševu i zadnjih položenih ispita, i ljubavi prema Sarajevu koju su i na slijepo gradili Slobodan Đurasović i Dario Džamonja – nije me obradovao. Cijeli dan sam premotavao slike naših zajebancija po Galeriji i Kašmiru, a i u beskrajno šarmantnoj kafani Reše Srhinjakovića – ali i slike drugih prijatelja koji danas stanuju na Stupu, Grbavici, Bjelavama i Dobrinji. Rade u Sarajevu, upisuju djecu ili planiraju upis djece u sarajevske osnovne škole i konzumiraju sva prava građana Sarajevskog kantona, uključujući ekonomske, obrazovne i zdravstvene privilegije.
Neko je 1995.godine, potpisujući nepravedni mir u zamjenu za nepravedni rat, načinio Visokom štetu koja je nepovratna i nenadokadiva. O tome više niko i ne govori. Visoko je geografski, ekonomski, socijalno, politički i orijentacijski uvijek bilo bliže Sarajevu, a iskustva koja Visočani pričaju o Zenici i nisu baš blistava. Ja sam imao drugu sreću i imam drugačiju sliku, ali, generalno, i moja porodica ima različita mjesta prebivališta, tako da čuvamo pristup sarajevskim zdravstvenim institucijama.
Prosto je nevjerovatno kako Visočani nisu taj čin političke kalkulacije kaznili u izbornim procesima, ali i tu su dva logična objašnjenja. Prvo, Visoko je politički potpuno nezrela sredina i ne poznaje značaj i vrijednost izbornih procesa, i drugo: Visoko je prije i poslije Dejtona napustila bar polovina Visočana. Ni o tome niko ne govori, braneći vrijeme podivljalih strasti i dozvoljenog neljudskog divljanja činjenicom da je tako bilo svuda. Bilo je svuda, ali izmijenjene demografske slike prave drukčije sisteme vrijednosti, i i to je jedan od razloga za činjenicu da Visoko jednostavno ne uspijeva da pozitivnu energiju napravi i dominantnom slikom društva.
Visoko nije kaznilo one koji su ga obrukali i srozali na jeftine grane. Uz bankrote lokalnih privrednih giganata nisu bankrotirali i njihovi rukovodioci. Dapače, izgradili su vile na koje niko nije bacio kamen. Zbog toga što je kalkulacija bila da je pametnije ćutati, jer će gospoda možda jednom biti od pomoći. Pred sirotinjom svakako niko ne drhti – nit’ će biti od pomoći, nit’ se usuđuje braniti dostojanstvo. Naravno, pomoći nije bilo, ali očigledno je da novac baš i nije bestragom nestajao – nego se prelivao u nekim drugim pravcima. U svemu tome, realno, nije bilo nikoga ko bi brinuo za Visoko. Politički, privredno, medijski, sportski, svako je brinuo za svoj džep. A države su i formirane zato da bi postojale institucije i mehanizmi koji će štititi teritorijalni integritet, suverenitet i ekonomska dobra. Tamo gdje nema države i policije, tamo su vrhovna vlast svojevrsni robinhudovi, ili hajduci, po modelu o kojem je sjajno pisao Meša Selimović. O tome već i ne smijem pisati.
Bistri, kvalitetni, dobri momci i djevojke u Visokom jednostavno nisu imali mjesta. Bilo je, i i sad je, lakše otići. I kupiti stanove, i graditi živote i karijere negdje drugdje. Tako su odlazili oni koji su imali fine poslove i finu perspektivu, oni kojima je neko drugi omogućio da svojim radom plate ili otplaćuju stanove van Visokog. I zbog toga me lijepa vijest od mog prijatelja nije obradovala. Ima ona stara odvratna visočka izreka o tome kako sedam izvora presuši onda kada se visočka djevojka uda na selo, i mjereno tom narcisoidnošću koja mi se ne dopada ali je ilustrativna, pitanje je koliko je izvora presušilo odlaskom Visočana u razne krajeve širom svijeta, a često, poput primjera iz ove priče, i u Sarajevo. U pitanju su ljudi vrhunskih profesionalnih i moralnih kvaliteta, i, realno, resursi koji bi morali biti stub visočke privrede.
Molim cijenjene čitaoce da razmisle o ovoj temi, i da me ne pitaju za imena i prezimena ljudi o kojima govorim. Svi znamo neke od njih, i na trenutak možemo poredati sliku svih tih ljudi koji nisu tu, čiji potomci neće živjeti u Visokom, pa razmisliti o tome kako će Visoko izgledati za 30 ili 50 godina. Ko ih je zamijenio, i je li taj neko odgovoran za trenutnu i buduću sliku Visokog?
Stotine vrhunskih ljudi je otišlo i neće se vratiti. Trebali su voditi visočke poslovne priče, naslijeđenu emociju o ekonomskom blagostanju i visočkoj visprenosti. Imena naših trenutnih političkih i ekonomskih zastupnika i direktora znate, a oni koje smo morali zadržati u Visokom sada direktoruju negdje drugdje. Naprimjer, Tarik Imamagić.
