Čovjekova želja za letenjem stara je hiljadama godina, prikazivana je na različite načine, zavisno od kulture naroda. Neki su je prikazivali slikama, neki mitovima, a neki su čak koristili psihoaktivne supstance da bi zavarali osjećaj za ravnotežu i stvorili osjećaj lebdenja.
Pojavom aviona zadovoljena je potreba za brži prijevoz ljudi i robe, ali ne i čovjekova želja da se slobodno vine u visine kao ptica i svijet posmatra odozgo. Jedni od rijetkih koji imaju priliku da samostalno lete i upravljaju letjelicama umreženi su u Aeroklub “Izet Kurtalić” iz Visokog.
Klub je osnovan prije 60 godina, tada su izvedeni i prvi skokovi padobranom i obavljena je prva obuka aeromodelara. Članovi kluba krajem devedesetih godina izgradili su sportsko letjelište koje se nalazi sedam kilometara sjeverozapadno od grada.
Upravnik Sportskog letjelišta “Kenan Jusufbašić”, pri Aeroklubu, Edin Šahinović za Agenciju FENA kaže da članovi tog kluba lete 15 godina te da je san o visinama njihova stvarnost, gotovo i svakodnevica.
Letjelište je dobilo ime po bivšem predsjedniku tog aerokluba i Saveza aeroklubova BiH Kenanu Jusufbašiću, koji je 2008. godine izgubio život padom letjelice.
Šahinović pojašnjava da je izgradnja letjelišta, na inicijativu Jusufbašića, počela 1996., a da je zvanično otvoreno 1998. godine. Godinu dana poslije Aeroklub je nabavio dvije jedrilice VIVAT L13-SDL kada je klub dobio dozvole za letenje. Prvi let na tom letjelištu obavio je nastavnik letenja Irfan Habibović iz Aerokluba iz Sarajeva.
Obuka članova Aerokluba “Izet Kurtalić” počela je 1999. godine, kada je nastavnik iz Mostara upravljačke komande jedrilicom u ruke dao članovima kluba, tad je dozvolu dobilo njih sedam.
Udruženje ima 30 članova koji su aktivni, od njih 30, troje ima letačku dozvolu, a četiri su završila kompletnu obuku i trebaju izaći pred komisiju.
Šahinović kaže da sportskom jedrilicom upravlja 15-ak godina te da će mu prvo, samostalno letenje ostati zauvijek u sjećanju.
“Kad nastavnik kaže ‘Ja izlazim, sad ideš sam’, e tad te trema uhvati, tad je trema jača od želje”, navodi Šahinović.
Dodao je da prvi let traje veoma kratko, ali da se ne zaboravlja.
“Puni gas, priprema, provjera, gorivo, pritisak, instrumenti, i samo osjetiš kad ‘odlijepi’. Kad ‘odlijepi’ onda je gotovo”, prisjeća se Šahinović svog prvog leta.
Kaže da poslije prvog leta ponovo idu provjere s nastavnikom te da su u početku provjere česte.
Letenje nije opasno, akcentira, ono je ozbiljno.
Da bi čovjek mogao upravljati sportskom letjelicom koja se može podignuti i do 5.000 metara treba imati sedam sati letenja.
Pilot-početnik dnevno može letjeti četiri školska sata, sat traje pet minuta.
“Možeš letjeti cijeli dan, kružiti oko piste, ali sve informacije ne mogu “sjesti” i ne može se složiti ono što si naučio”, pojašnjava Šahinović.
Poslije tih sedam sati treba napuniti 30 sati letenja da bi izašao na polaganje.
Na upit stvara li letenje ovisnost, Šahinović kaže “Ne mora se letjeti, čovjek se može kontrolisati, ali se zavoli, mnogo, kad naučiš, to je kao ptica, stalno da ti je’ da letiš’”.
Letovi sportskim avionom mogu doprinijeti i razvoju turizma. Konkretno u Visokom u turističkim agencijama klub je ponuđen za letenje iznad piramida.
Osim toga, dodaje Šahinović, članovi pomažu novinskim kućama ili agencijama sa sličnim namjerama, a letjelište nude i turistima da slete privatnim letjelicama. Nerijetko slete letjelice iz Austrije, Njemačke, ili grupe iz Slovenije. U hangaru kluba, garažirano je i nekoliko privatnih letjelica. Visočko sportsko letjelište jedno je od sedam u državi, Bihać, Livno, Mostar, Banja Lika, Tuzla i Prijedor također imaju letjelišta za ovaj vid sporta.
Sva, uglavnom, dijele istu sudbinu, finansiraju se teško.
“Nemamo priliv sredstava da održavamo pistu. Prije smo dobivali oko dvije tone goriva da vršimo prelete određenih zona kada su aktivni požari”, kaže Šahinović.
Po njegovim riječima ima dovoljno letjelica i pilota koji mogu otkriti žarišta, a time i spriječiti požare koji zahvataju velike površine šuma.
Otkrivanjem tehničkih detalja vezano za letjelice Šahinović kaže da može letjeti i na visini do 5.000 metara, iznad nema dovoljno kisika, ali limit letjelice je 600 metara jer je iznad prihvat velikih aviona.
Letjelica troši benzin i, naprimjer, od Visokog do Bihaća joj treba 1,45 sati leta i 20 litara goriva.
Podatkom da jedrilica koju ima Aeroklub košta oko 90.000 KM, završava priču o svom neobičnom hobiju upravnik sportskog letjelišta “Kenan Jusufbašić”, pri Aeroklubu “Izet Kurtalić”, Edin Šahinović.
(VisokoIN/Fena)
