Mnogi od nas, posebno mi koji smo danas već dramatično sredovječni, odrasli smo uz nezaboravni kultni strip, koji se zvao, a i danas se zove – Alan Ford. Nećemo mnogo slagati ako kažemo da smo velike istorijske događaje, poput Trojanskog rata, mnogo lakše i neuporedivo jasnije razumijevali iz priča Broja Jedan nego iz istorijskih udžbenika.Grohotom smo se smijali podvalama kojima je drevni vođa TNT grupe pljačkao svoje potčinjene, bolje reći podanike, prodajući im maglu o velikim ciljevima i držeći ih na ivici bijede, ali u bespogovornoj pokornosti.
Nikad niko nije ni pomislio da ćemo, jadna li nam majka, pod starost doći u poziciju da živimo isti takav apsurdan život, da ćemo doslovno živjeti Alan Ford sa svim njegovim besmislom, razvučeni između lažnih velikih ideja i stvarne gole pljačke. Hajd’ što su nas pretvorili u Jeremije oko kojih se motaju razni Grunfovi tupog uma i Sir Oliveri nečasnih namjera, nego našim životima, doslovno po zakonitostima iz Alan Forda, upravljaju antijunaci koji imaju samo jednu misiju – otimaju od siromašnih da bi dali bogatim.
Pohvališe se ove sedmice iz Uprave za indirektno oporezivanje kako su, prvi put od njene uspostave, prihodi od indirektnih poreza premašili deset milijardi maraka. Biće da to i u Upravi smatraju svojim uspjehom, ali nije to ništa koliko se porastom prihoda u budžetima hvale entitetske vlade. Ispade da je to pokazatelj procvata ekonomije i javne potrošnje, dokaz jačanja poslovnog ambijenta, kupovne moći, rasta blagostanja i ko zna kakvih još mutnih i maglovitih kategorija kojima se statistika bijede opsjenarskim trikovima pretvara u statistiku uspjeha vlasti.
Dok se vlast hvali ovim statističkim pokazateljima, dovoljno je samo zaviriti u naše istanjene, opustošene i opuhane novčanike, pa shvatiti u čemu je tajna tog rekorda u budžetima na svim nivoima. Oteli su od nas siromašnih da bi dali sebi bogatim – tačno k’o u Alan Fordu. Sve te grdne pare, koje su, evo, došle u ruke Superlikova u raznim vladama, iz svojih džepova smo izvrnuli mi, građani, plaćajući ekstremno visoke cijene svega, a najviše osnovnih životnih namirnica.
Još od vremena korone naši plemeniti vlastodršci – a najglasniji od te svite bili su Nikola Špirić i Dušanka Majkić – raznim proceduralnim marifetlucima u korijenu su sasijecali svaki pokušaj ukidanja PDV-a ili akciza kojim bi sirotinji raji bilo bar malo lakše. Onima koji se razumiju u ekonomiju već tada je bilo jasno da će se budžeti prelijevati.
Što je veća cijena proizvoda ili robe, veći je i PDV, pa su državne kase pune kako nisu bile nikad dosad, što znači da smo baš mi, građani ove zemlje, plaćajući visoke cijene svega i svačega, od hljeba i mlijeka do plina i lijekova, napunili državne buđelare na diku i ponos naše vlasti, sve po onih 17 posto nediferencirane stope PDV-a. U nekom zdravom, uređenom društvu, to bi značilo više para za zdravstvo, školstvo, privredu, nauku, razvoj i mogli bismo se tješiti da je to naše plaćanje bilo neki vid ekonomskog patriotizma… E, bogme, u ovom našem Alan Ford društvu to znači nešto sasvim drugo – brutalnu pljačku, ili u prevodu više para za službena vozila, reprezentacije političara, dnevnice, službene puteve, basnoslovne penzijske otpremnine, telefone i savjetnike, markirana odijela za razne Brisele, Solune, Pešte i Njujorke… Kakvo školstvo i zdravstvo, šta će to jednoj naciji na umoru, čija se mladost razlila po zapadu, bez ikakvih izgleda da se, bar kao lososi, jednog dana vrate u matične potoke makar da se razmnože. I to će raditi tamo gdje su otišli, pa čemu onda džaba prosipati tolike budžetske pare za škole, domove zdravlja i druge slične besposlice.
E sad, ima jedna pojedinost koju nam niko ni logikom iz Alan Forda ne bi mogao objasniti. Eto, i pored svih ovih silnih milijardi, koje smo mi iz svojih džepova istresli vladama za PDV i ostala haračenja i namete, sama Republika Srpska se, kažu, namjerava zadužiti za još milijardu maraka. Ni budžetski rekordi nisu im dovoljni za apetite s njihovih vladajućih visina!!!
Kad čovjek bolje razmisli, grehota je sopstvenu vlast dovoditi u situaciju da uzima nove kredite, kad možemo lijepo, patriotski, pokrenuti inicijativu da budemo donatori svojoj vlasti – neko zlatni, neko srebrni, neko bronzani, da izdvoji koliko ko može, ko birvaktile za olimpijadu – ili još bolje: da se stopa PDV-a umjesto sadašnjih 17, digne na 34 posto, pa da, valjda u ime nacionalnih interesa, i to onih najvitalnijih, građani budu još siromašniji, a vlasti još bogatije. 10 milijardi tamo – ovamo iz naših džepova u budžete, niko to ne bi ni osjetio?
