Tamo gdje su krunisani bosanski kraljevi Tvrtko I Kotromanić 1377. godine i Stjepan Tomaš 1444. godine danas kamioni i traktori voze drva. To ima samo u Bosni. Ima i u Hercegovini. Mjesto Mili kod Visokog kolijevka je bosanske države. Danas ima još jedan naziv – Arnautovići.
Nisu u Milima samo krunisani kraljevi, već su tu položene kosti i bana Stjepana II Kotromanića, (1312.-1353.) i kralja Tvrtka I Kotromanića (1353.-1391.). Reporteri „Dnevnog avaza“ posjetili su ovo mjesto.
Prvi filmovi
Spomenik pismeno obilježen. Vihore se zastave BiH. Ova nova, plava i žuta. A i ona s ljiljanima. I ima tabla gdje je u kratkim crtama objašnjeno šta se baš na tom mjestu događalo prije devet stoljeća.
To što šleperi voze drva neposredno uz jedan od najznačajnijih spomenika nije ništa, kaže hadžija Salih Pašić, jedan od mještana Arnautovića.
– Ja sam se rodio 1937. godine. Odrastao sam ovdje. Na ovom mjestu što je sada obilježeno kao spomenik nekada je bio ćimen. Mi smo tu nekada penjali konje. A kamenje koje smo nalazili nosili su ljudi u temelje svojih kuća. Ništa se tome nije pridavalo važnosti – govori hadžija Pašić.
Prisjeća se, bio je momak kada se tačno na mjestu gdje su kraljevi krunisani i gdje je održan prvi sastanak – državni sabor bosanske vlastele i državnog vijeća – prikazivao film u improviziranom ljetnom kinu.
– Skupila se omladina. Niko to u životu nije vidio, da mogu ljudi i životinje tako da se gledaju. Ljudi su bili nepismeni. Meni je amidža govorio: „Ne idi, sine, tamo, to je šejtanski pos'o“. I ja ne poslušam, odem da vidim šta je. Kad su se oni konji iz filma počeli propinjat’, sva omladina pobježe u kukuruzište. Cika i vriska, one cure bježe. „Eto konja“, počeli su galamit’. I ja sam pobjegao. Mislili smo da će konji na nas skočiti – priča hadžija Salih.
Ali, na svu sreću, govori on, učeni ljudi počeli su kopati na tom lokalitetu i uvidjeli koliko je to značajno za historiju Bosne i za njen narod.
– Sada to djeca u školi izučavaju i zna se da je ovo ovdje važno. Samo još da taj put izmjeste – dodaje hadžija Salih.
Dok smo razgovarali s njim, naišao je i mladić Avdo Begović. O Milima zna dosta, učio je u gimnaziji.
– Želja mi je bila da studiram historiju upravo jer želim upoznati našu prošlost. Nisam upisao historiju, studiram ekonomiju, ali dosta toga sam kroz srednju školu naučio – kaže nam Begović.
Dobar znak
Prema dugoročnom planu, jedno od rješenja je da se izmjesti put s druge strane, a da se na tom lokalitetu napravi šetnica za turiste.
– Da je ovo u Italiji ili Francuskoj, cijelo Visoko bi živjelo od ovog spomenika – dodaje Begović.
Sigurno je u pravu. A tragovi početka gradnje puta su dobar znak. Ali, „zapelo“ je na nekoliko međa. Što bi rekao književnik: „Znam ja nas…“.
Sve više turista
Nedaleko od lokaliteta spomenika Nihad Muzaferija otvorio je hostel. Kaže da sve više turista posjećuje Visoko.
– Dođu ljudi i zbog Mila i zbog piramida. Nadam se da će i taj put završiti, da procvjeta turizam. Imamo sve predispozicije za to – govori Muzaferija.
Kako je amidža dobio ime Fertik
Hadžija Salih nam je nabrzinu ispričao još jednu anegdotu vezanu za njegovog amidžu.
– Prije su se djeca upisivala u knjigu rođenih tek kada prohodaju. Skupi se iz sela 4-5 djece i u Kiseljak. Tako i moj amidža. Odveo ih komšija da ih upiše i kad su završili, komšija kaže „fertik“ – ko biva „to je to“. Međutim, matičar razumije da je to ime za mog amidžu i u knjigu rođenih ga upiše kao Fertik Pašić. Belaj je bio kad mu je došao poziv za vojsku, niko nije znao gdje živi Fertik – govori hadžija kroz smijeh.
(Visokoin.com / Avaz)
