Piše: Enes Trnčić
Sinoć sjedim s Mehom koji je tek došao s traženja nestalog u rijeci Fojnici. Sav je umoran, crven od hladnoće i ne prestaje da drhti. Meho je inače tip kojme je sasvim normalno zaspati na -20 negdje u snijegu na planini i ako on kaže da se danas smrz'o onda je stvarno tako. Sjetim se kad smo skupa u februaru negdje oko Vranduka, na rijeci Bosni, tražili nekog utopljenika, smrzavali se vazdan i potpuno ga razumijem. Glavna misao dok to radiš je porodica utopljenika koja čeka na bilo kakvu vijest o nestalom.
Sjetim se koliko je hiljada maraka on uložio na polovnu opremu za ronjenje i na obuku u Hrvatskoj i padnu mi na pamet svi uzaludni zahtjevi koje je slao prema Općini i nadležnom ministarstvu za neku bolju opremu. Ako su se nekad pitali zašto im to treba, ovo je samo još jedan od slučajeva koji daje odgovor na to pitanje. Padne mi na pamet i koliko su samo puta Meho i članovi Eko-Vikinga učestvovali u sličnim akcijama za koje se i ne zna. Rade to dobrovoljno, vlastitom opremom i na vlastiti rizik. Mali nepriznati heroji našeg grada. Pričam Mehi o negativnim komentarima koje sam pročito na internetu.
Osobe koje iz toplih soba osuđuju svaki pa makar i kratkotrajni prekid potrage zbog hladnoće i čude se kako se odmah nije našlo, a mi sjedimo i čudimo se kakvog sve nerazumnog svijeta ima.
