Novi visoki predstavnik Christian Schmidt mora potaknuti demokratizaciju BiH. Zakon o zabrani negiranja genocida prekretnica je u borbi protiv nacionalističkih huškača na Balkanu.
Ministar unutarnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin smatra se utjecajnim glasnogovornikom srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića. U posljednje vrijeme Vulin je uvijek iznova ocrtavao jedan od najvažnijih projekata srpske vanjske politike: “Srpski svijet”, kako stalno ponavlja, mora se ujediniti što je prije moguće”. Vlada u Beogradu tako propagira opasno oživljavanje nacionalističkih ideja, koje su dovele do jugoslavenskih ratova devedesetih godina. I na kraju, ali ne i najmanje važno, do genocida u Srebrenici.
Ipak, genocid nad više od 8.000 muslimanskih dječaka i muškaraca u istočnoj Bosni u julu 1995. poriču politički čelnici u Srbiji, ali i političari u dijelu Bosne i Hercegovine: “Republici Srpskoj“. Generala bosanskih Srba Ratka Mladića, koji je kao ratni zločinac pravosnažno osuđen u Hagu i koji je organizirao masovna ubojstva, mnogi Srbi još uvijek smatraju herojem.
Tim je važniji zakon, koji je dugogodišnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni Valentin Inzko donio na kraju svog mandata. Ovim zakonom se kažnjava poricanje genocida u Srebrenici – a time i negiranje svih ratnih zločina počinjenih na tlu BiH. U zemlji, u kojoj visokorangirani političari veličaju kršenja ratnog prava, što je dio svakodnevice, važnost donošenja jednog ovakvog zakona ne može se dovoljno naglasiti.
Važna poruka Beogradu i Zagrebu
To što su bosanskohercegovački političari, prije svega srpski predstavnik u državnom Predsjedništvu Milorad Dodik ali i šef Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Dragan Čović, uvijek sprječavali donošenje Zakona o zabrani negiranja genocida u Parlamentu je dokaz da, 26 godina nakon završetka rata u BiH, još uvijek djeluju ekstremističke snage koje bi radije započele novi rat nego promicale procese pomirenja.
Kako bi dodatno perforirale bosansko-hercegovačku državu, političke partije Dodika i Čovića blisko surađuju, a pokrivanje leđa i idealna podrška dolaze iz Beograda i Zagreba, glavnih gradova susjednih zemalja Srbije i Hrvatske. Upravo tim centrifugalnim silama, koje još uvijek sanjaju o Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj – odnosno starom planu Tuđmana i Miloševića – ovaj Zakon vraća u okvire, koje ne bi smjeli preći.
Pohvala od strane aktivista za ljudska prava
U tom smislu, Zakon koji je Inzko donio dekretom, baš kao i Zakon o zabrani negiranja holokausta u Njemačkoj, ima prvenstveno civilizacijski učinak: njime se ukida suverenitet nacionalističkih palikuća nad tumačenjem povijesti. Srpska aktivistica za ljudska prava Sonja Biserko također hvali Zakon o zabrani negiranja genocida i ukazuje da je on jedini način da se Bosni i Hercegovi pruži perspektiva za budućnost.
I u Hrvatskoj treba, shodno tome, razumjeti poruku ovog Zakona: istupi poput onog, koji je imao hrvatski predsjednik Zoran Milanović, koji je u više navrata bez ustručavanja odavao počast vojnim udrugama bosanskih Hrvata koje su tokom rata u BiH od 1992.-95. bile uključene u ratne zločine u susjednoj zemlji, predstavljaju zloglasne pokušaje iskrivljavanja povijesti.
Šamar EU
Inzkov zakon je i veliki šamar za EU, čiju politiku na Balkanu karakterizira evidentna slabost: godinama su iz Bruxellesa davana samo prazna obećanja i pogrešne inicijative, a propušteno je i donošenje važnih odluka. Igralo se na kartu „appeasement-politike” – politike smirivanja, suzdržavanja i ustupaka prema vođama nacionalističkih klanova. Zbog toga je Evropska Unija izgubila kredibilitet i išla na ruku akterima poput Rusije i Kine, koji su strateški proširili svoj utjecaj u ovoj regiji.
Inzkov zakon također sankcionira sve one laži, kojima se godinama sugerira da se stagnacija u Bosni može riješiti načelom “ownership”(op. red.: kada upravljanje zemljom preuzmu lokalni političari). Činjenica je da su za to potrebni lokalni političari, koji su s jedne strane spremni odgovorno raditi za opće dobro a istodobno su spremni i odvojiti se od neljudskih ideologija ratova vođenih na Balkanu, punih prezira prema ljudima. Uz nekoliko iznimki, takvih političara u BiH nema.
Zaustaviti etno-nacionalistički kartele moći
Svojim insistiranjem na principu „ownership”, međunarodna zajednica je u posljednjih 15 godina doprinijela činjenici da su bosanskohercegovačku državu gotovo u potpunosti zaposjeli nacionalistički karteli moći. Njihova stalna radikalizacija kulminirala je zahtjevom za “mirnom” disoliucijom Bosne – de facto bi ovaj scenarij značio nove etničke sukobe.
S obzirom na ovu opasnu dinamiku, novom visokom predstavniku Christianu Schmidtu bilo bi dobro savjetovati da nastavi put robusne normalizacije, kojim je nedavno krenuo njegov prethodnik Inzko: mora se povećati politički pritisak, kako bi se forsirali opće primjenjivi standardi a zemlja denacionalizirala i demokratizirala.
To uključuje reformu pravosuđa, borbu protiv endemske korupcije, minimiziranje utjecaja stranaka na institucije i medije, provedbu presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu (Sejdić-Finci, Zornić itd.) i prestanak diskriminacije “ostalih” – onih građanki i građana BiH koji se ne deklariraju kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati.
Osim toga, svi pokušaji daljnje etničke fragmentacije moraju se jasno odbaciti. Masovna izborna prevara – osobito manipulacijama u prebrojavanju i poništavanju glasova – mora se okončati; U tu je svrhu posebno prikladna upotreba glasačkih strojeva, koje nacionalističke stranke u BiH godinama blokiraju. Bosanskohercegovačko civilno društvo mora se strateški i operativno nadograditi i uključiti u sve važne političke procese.
Samo u 2020. godini BiH je napustilo 85.000 ljudi. Međunarodna zajednica moći će zaustaviti ovo krvarenje samo ako ljudi vide da se međunarodni standardi primjenjuju i u njihovoj zemlji, te da tlačiteljski i nadmoćni etnonacionalizam kriminalnih političkih kartela više nije odlučujući elemenat. “Moramo okončati eksperimente i dvostruke standarde za BiH”, zahtijeva aktivistica za ljudska prava Amna Popovac. “Ono što nam treba su demokratska načela o kojima se ne može pregovarati.”
