Švrćo moj, dok u prozor večeras ostavljaš čizmicu, zapamti šta ću ti reći i sjeti se uvijek onih što ni prozora ni čizmice nemaju. Dok slatkim sladiš osmijehe, stisni se uz mene da ti ispričam o gorkoj gorkosti života. Jer svijet nije slikovnica, nego krvava rana.
Piše: Martina Mlinarević Sopta
Otvaraš paketiće šarene, a sad me zagrli da zagrlimo one čiji su zagrljaji napola stisnuti, ko razvaljena školjka, napola rastrgnuti, ko prerezana naranča. Jer nemaju s druge strane ispruženih ruku nikoga. Ni mamu, ni tatu. Nikog. I nauči da od svojih pet paketića, odneseš najpotrebnijima svih deset. Jer zato smo rođeni. Da množimo ljubav. Da, znam, negdje je taj plan zaštopao, pa posljednjih godina samo dijelimo tugu. Ali nikad se nemoj predati. Najgorim okolnostima unatoč. Nisam te preležala devet mjeseci na relaciji kauč-wc da ti sad preležiš život. Bez glasa, bez snage, mutavo i šupački.
Švrćo moj, moraš se boriti čak i kad ne dolaziš do daha od užasa. Za sve one koji nemaju. Ni čizmicu, ni poklon, ni svetog Nikolu, ni tatu. Posebno za one koji nemaju svog Švrću. Njih poljubi najjače. I poželi, prije sna, da svi dobiju sanjano. Ali da nikad ne prestanu sanjati. Jer tako traje bajka i veliki ostaju mali, pa ona čizma u prozoru broja četrdesetdva i više, nije uopće smiješna nego sasvim normalna. To veliki Švrće lašte svoje čežnje, trezveno odbijajući odraslost. Jer to im je jedini način da odraslost prežive. Zna ti mater.
