Melika Konjičanin rođena 1994. godine u Zenici, odrasla u Visokom, nakon završenog Koledža Ujedinjenog Svijeta u Mostaru preselila se na Floridu na kojoj je danas treća godina Arhitektnonskog fakulteta na Univerzitetu Florida u Gainesvillu. Mnogi razmišljaju o nastavku obrazovanja u stranoj zemlji ali se ne odlučuju lako na taj veliki korak i potpunu promjenu načina života. Odlazak u nepoznato nikada nije jednostavan.
-„U djetinjstvu, djevojčice često sanjaju i razmišljaju o bijeloj haljini. S druge strane ja sam uvijek sebe vidjela u crnom sakou i hlačama kako idem užurbano na posao. Danas kada se prisjetim tih svojih prvih sanjarija, nekako uvijek ih mogu povezati sa željama koje su mi se javljale tokom odrastanja. U svojim pubertetskim godinama, uvijek sam nekako osjećala da će se moje obrazovanje nastaviti u inostranoj državi. Čudno je kako te instikt i misli mogu dovesti do ostvarenja ciljeva. A možda je to ipak bila samo jaka upornost i želja za promjenom?! Tokom obrazovanja u Mostaru, dobro se sjećam da sam se protivila svemu što je bilo povezano sa SAD-om. Tražila sam načine i načine samo da svoje puteve preusmjerinim. Malezija, Austrija, Njemačka… Sve se činilo puno uzbudljivijim. Ali mogućnosti koje mi je SAD nudila nije se ni moglo porediti sa ostalim opcijama. Tako da smo se moja prijateljica i ja spakovale i vrućeg avgustovskog dana, 2013. godine, zaputile u neki mali grad zvani Gainesville. Mnogi ljudi kažu kako je to hrabar čin. A ja na to često odgovorim, da je to samo ludost. Mislim da i dan danas nisam sigurna zašto sam odlučila napraviti nagli preokret u svom životu i otići na drugi kontinet. Želja za boljim obrazovanjem? Pravednost i prilika? Ili ipak želja da nađeš nekoga ko će cijeniti tvoju zainteresovanost za znanjem i istom mjerom željeti da ti uzvrati i nagradi tvoju marljivost?“ – pojasnila je Melika.
AMERIČKI NAČIN ŽIVOTA
-„Američki studentski život je fokusiran na školu svih sedam dana. Moj dan počne jako rano, nakon čega slijedi brzi doručak i odlazak u studio. Vrijeme časova se razlikuje svakog dana, ali obično je u jutranjim satima i završava do ručka. Nakon toga ponovo dolazim u studio i radim do kasnih sati. Rad se definitivno mora završavati na vrijeme ako student želi da ima dobar performans i da nešto nauči. Moje lično iskustvo jeste da većinu vremena provedem u studiju, dok sati i dani za izlaske i kafu su rijetkost. Sjećam se da u prvoj godini bih uspjela izaći vani sa prijateljima jednom ili dva puta u mjesecu. Sada je puno bolje, jer kako sam duže vremena u SAD, prilagođavam se i uspijevam da pronađem više slobodnog vremena“- ispričala je Melika koja će po okončanju četverogodišnjeg studija steći zvanje arhitektonskog dizajnera.
-„U Americi arhitektonsko obrazovanje se dosta razlikuje od onog u Bosni i Herzegovini, te da bi postao licencirani arhitekt, proces može da traje deset ili više godina. Nakon završene četiri godine, potrebno je završiti master, koji obično traje dvije ili tri godine. Sljedeći korak jeste radno iskustvo koje daje određeni broj sati koji su obavezni prije uzimanja ispita za dobivanje licence i naziva arhitekte. Tako da generalno, proces traje veoma dugo. To je nekako i logično jer arhitektura i jeste kompleksna nauka. Ja često arhitekturu poredim sa medicinom. I arhitekti se, na neki drugi način, brinu za sigurnost ljudskih života“ – pojasnila je Melika.
Odlazak daleko, preko okeana, napuštanje porodice i prijatelja, treba značiti da se zauzvrat dobiva mnogo i da je žrtvovanje jednoga mnogo vrijedno jer ono što se dobije zauzvrat je neprocjenjivo. Posvećenost profesora studentima, neprocjenjivo iskustvo koje se pruža tokom studija, ljubaznost i pravednost samo su neke od stavki koje Melika naglašava. Manjak skladnog života, ogromna konkurencija, želja svih da budu bolji i drugačiji od ostalih nešto su s čim se mora nositi svakodnevno i ona to uspijeva.
-„Često se zadesim razmišljajući i upoređivajući zašto je to dobro studirati u drugoj državi. Odlazak od kuće, mjesta koje ti je dobro poznato i gdje se tvoja duša osjeća sigurnom, navede te da se zapitaš šta je poenta odlaska i šta odricanje onoga što voliš doprinosi tvom individualnom razvoju. Rekla bih da je ovo razmišljanje dosta personalno, jer ja sam osoba kojoj porodica i država, Bosna i Hercegovina, predstavljaju jednu od najvažnijih stvari u životu. S druge strane, edukacija i iskustvo su mi uvijek bili bitni. Dosta znanja sam mogla steći u BiH, ali nažalost iskustvo nije bilo dovoljno. Ono što cijenim u SAD jeste sistem školovanja. Mladom čovjeku najveći podstrek jeste kada neko cijeni njegovu upornost i marljivost, a to je upravo slučaj studiranja u SAD-u. Profesori posvjećuju svoje maksimalno vrijeme kako bi podijelili znanje i iskustvo sa studentima. Također, njihov cilj jeste pronaći način na koji će zainteresovati studenta da stiče znanje i bude više angažovan u radu. Voljela bih istaći mentalitet studiranja arhitekture na Univerzitetu Florida, jer me dosta podsjeća na moje prethodno školovanje na Koledžu Ujedinjenog Svijeta u Mostaru. Moja generacija broji oko 90-ak studenata, i svi pohađamo iste časove. Prostor u kojem radimo nazivamo studiom i trenutno postoji pet studija koji su locirani na istom spratu. Glavni predmet koji moramo pohađati svaki semestar, četiri godine, se održava u studijima i broji 15 učenika po profesoru. Tako da svaki profesor zna tačno kvalitet i kvantitet radova koje svako od nas proizvodi. Mislim da je ovo veoma bitno za studij kompleksnih predmeta, jer student posjeduje više mogućnosti da se obrati profesoru za pomoć ili savjet. Ljubaznost, i pravednost su druga veoma važna stvar koju bih voljela istaći. Profesor ili asistent će uvijek biti spreman da izdvoji vrijeme da ti pojasni gradivo ili pomogne na bilo koji način. Što se tiče pravednosti, mogu reći da sam prvi put osjetila da koliko dajem toliko i dobivam nazad. Definitivno, količina rada i energije koja se uloži, uvijek se vrati istom mjerom.
S druge strane život u SAD je užurbaniji, pun konstante konkurencije i želje za boljim. Tačno je da SAD pruža možda i previše mogućnosti za uspjehom, ali definitivno postoji manjak za skladnim i mirnim životom. Jako je teško postići balans u zemlji u kojoj svi teže da budu drugačiji i bolji od ostalih. Tako da bih rekla da ono što mi najviše fali u SAD jeste rahatluk koji BiH pruža. Mentalitet i jednostavnost života mi dosta nedostaju“ – ispričala je Melika.
Ona je od djetinjstva bila uključena u različite sportske aktivnosti i volontiranja. Međutim, studenstke obaveze oduzimaju joj mnogo vremena pa je svoje hobije okrenula u tom smijeru.
-„Pošto arhitektura sama po sebi zahtijeva dosta odricanja, broj hobija je dosta manji nego u prošlosti. Također,hobiji su često pretvoreni u aktivnosti koje traju kraći vremenski period. Na primjer, u protekloj godini učestvovala sam na arhitektosnkom takmičenju u New Orleansu, gdje sam sa grupom studenata dizajnirala jedan dio autoputa. U istom vremenskom periodu, bila sam asistent na predmetu zvanom Arhitektonski dizajn 3. Naš fakultet daje mogućnost da pohađaš predmet koji te obrazuje kako da pristupiš arhitektonskom predavanju. Tako da u isto vrijeme moraš da asistiraš na času jednog od profesora. Interesantno je bilo uporediti kako je to pohađati predmet i kako je to predavati isto. Naučila sam dosta koliko je ustvari kompleksno naći pristup svakom učeniku i na koji način najbolje predstaviti materiju da im bude jasno ali u isto vrijeme da sami dođu do nekih zaključaka. Trenutno sam predsjednica arhitektonske organizacije NOMAS (National Organization of Manority Architectural Students) na Univerzitetu Florida, koja broji više od dvadeset članova i svi članovi dolaze iz različitih krajeva svijeta. Za mene NOMAS predstavlja Koledž Ujedinjeg Svijeta samo što naš fokus jeste arhitektura“ – rekla je Melika
Njeno maštanje o obrazovanju u inostranstvu se ostvarilo iako je smatrala da SAD nikada neće biti njen izbor. Želje i snovi su jedno, a planovi koje život ima za nas nešto sasvim drugo. Šta nosi dan, a šta donosi noć ne zna se ali svakako da treba raditi na realizaciji onoga što silno želimo.
-„Moji planovi za budućnost su još uvijek u magli, ali postoji sanjarenje, što ima veću važnost za mene. Kao što sam već spomenula čudno je kako razmišljanja mogu da se i ostvare. Tako da ću samo reći, da moj najveći san je da se vratim što prije u BiH i pokušam svojim znanjem i iskustvom utjecati na razvoj arhitektonske budućnosti u našoj državi. Mnogi ljudi smatraju ovo naivnim razmišljanjem, ali ja smatram da biti sretan je prvo što nam mora da bude na pameti. Za mene je sreća mjesto gdje se moja duša osjeća ispunjenom i sigurnom, a to je trenutno Bosna i Hercegovina“ – rekla je Melika.
Gotovo i nemoguće je samo ono od čega odustanemo. Na sebi treba raditi i za svoju budućnost se treba boriti. Nerijetko to znači odustati od nečega na šta smo navikli, često to znači i rizikovati, ali onaj ko se ne usudi, nema se čemu ni nadati.
-„Upornost i iskrena želja za nečim su definitivno ključni ka ostvarenju ciljeva. Također, mislim da su rizik i borba protiv samog sebe jedan od važnijih faktora koji mogu dovesti do nevjerovatnih rezultata. Naravno da će strah za nepoznatim i novim uvijek postojati, ali da bi izgradili svoju ličnost i bolju budućnost Bosne i Hercegovine, definitivno moramo pomijerati granice i boriti se protiv riječi nemoguće“ – poručila je Melika.
(Visokoin.com/Zeda)
