Kineske četvrti postoje širom svijeta, uglavnom su nastanjene marljivim imigrantima iz Kine, koji su tražili obilnije plodove svoga rada.
Jedino je u prijestolnici Bosne i Hercegovine, tačnije u njenom predgrađu Rajlovcu, formirana kineska “mahala”.
Redovi radnji sa kineskim znakovima, prodavači koji na “lošem”, ali vrlo zanimljivom bosanskom jezilku govore o proizvodma koje prodaju ali i oni koji su već duže od dekade u BiH, podsjećaju na jedan “prenešeni” dio Kine, postavljen u nekoj stranoj zemlji.
Devetnaestogodišnja Rui Zheng, iz malog kineskog grada u blizini Pekinga, uspješna je mlada djevojka koja je prije 12 godina, sa roditeljima doputovala u BiH tražeći kako kaže, bolju budućnost.
Nakon 12 godina u BiH, Rui je brucošica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Uprkos jezičkoj prepreci, završila je osnovnu školu u Travniku, a nakon toga, školovanje nastavila na Tursko-bosanskom Sarajevo koledžu u bh. prijestolnici.
Kako kaže, gdje god da je došla bila je jedina strankinja u razredu.
Ipak, za Rui to nije bila prepreka da stiče poznanstva i da nauči pet stranih jezika, među kojima su bosanski i turski.
Prisjećajući se dolaska u BiH, ova uspješna Kineskinja kaže da se u to vrijeme u BiH na svakom koraku vidjeli i osjetili tragovi rata.
Govoreći o svojim prvim danima, mjesecima pa i godinama u BiH, Rui kaže da se jednostavno morala “uklopiti u sredinu”.
“Osam godina sam bila u Travniku i bilo mi je lijepo. Tamo sam imala svoje prvo društvo. Ja sam bila jedina strankinja u toj školi”, prisjeća se Rui svoje osnovne škole u Travniku.
Prema njenim riječima, svima u njenom okruženju je bilo zanimljivo vidjeti jednu Kineskinju.
“Kada sam šetala gradom, svi ljudi su me gledali i govorili: ‘Vidi Kineskinje’”, nastavlja Rui na odličnom bosanskom jeziku priču o životu u BiH i dodaje da ništa drugačija situacija nije bila ni kada je došla u bh. prijestolnicu Sarajevo.
“Kada sam došla u Sarajevo, opet sam bila jedina Kineskinja na Tursko-bosanskom koledžu”, pojasnila je ona.
Kako kaže, i ovdje je stekla novo društvo, a nakon srednje škole upisala i Pravni fakultet.
Nakon 12 godina, Rui je, kako kaže, ipak shvatila da u BiH i nema neke “bajne budućnosti za mlade jer je, uprkos visokom obrazovanju, većina nezaposlena”.
Zbog toga je aplicirala i na Pravni fakultet u Beču i primljena je.
Međutim, njen jedini problem je to što je stranac i za sada nije dobila vizu kako bi otputovala u ovaj grad.
“Iz BiH sam odlučila otići jer smatram da treba tragati za boljom budućnošću”, pojasnila je Rui i dodala da, unatoč tome što se navikla na život u BiH, ona će ovdje uvijek biti stranac.
O Kinezima i njihovom životu u BiH se malo zna i pored toga što su dvije decenije dio te zajednice.
Prema nekim procjenama, u BiH je početkom prošle decenije bilo blizu hiljadu Kineza, a danas ta brojka ne prelazi četiri stotine.
Rui nam je potvrdila tu informaciju rekavši da se većina vraća u rodnu zemlju ali ipak postoji mnogo mladih Kineza koji se odlučuju na dolazak u BiH, jer joj je ta zemlja, na neki način, pružila više nego njena rodna.
“Ovdje ima malo Kineza, ako ostanem, nema baš nekog posla koji bi mogla ja napraviti i razviti”, kazala je ona.
Govoreći o tome da li se nekada osjećala kao potpuni stranac u BiH, Rui kaže da “koliko god se ponašala kao Bosanka, ljudi je opet drugačije gledaju”, ali je to posve normalno i nije u pitanju nikakav vid odbacivanja, samo znatiželja.
“Moj fizički izgled niko ne može promijeniti. Nekad se osjećam kao prava Bosanka, dok ne počneš realno razmišljati i shvatiš da si ti samo još jedna strankinja u ovoj zemlji”, pojasnila je ona.
“Ja sam ovdje 12 godina, a još uvijek miješam padeže”, kazala je Rui kroz smijeh, govoreći o svom bosanskom jeziku.
Odgovarajući na pitanje da li bi isti uspjeh mogla postići da je ostala u Kini, ona kaže da “nije sigurna jer je u Kini velika konkurencija”.
“Morate biti baš dobri, talentovani za nešto da biste bili primljeni. BiH je meni pružila dobro obrazovanje”, pojasnila je Rui.
Ova mlada, ambiciozna Kineskinja govori kineski, turski, engleski i bosanski jezik, a još joj malo treba da usavrši i njemački.
Govoreći o turskom jeziku, Rui kaže da je učenje ovog jezika u početku bilo malo teže ali je uspjela.
Za kraj razgovora je dodala da među ljudima uvijek postoje razlike, neka se djeca teško navikavaju na stranca u školi ali da su njeni prijatelji, uz njenu pomoć, naučili mnogo o kineskoj kulturi.
Rui je ponos njene porodice, a to su nam potvrdili njeni roditelji.
“Ponosni smo na nju i nismo se pokajali što smo došli u BiH”, kazala je majka Rui Zheng.
Kineza je sve manje u BiH. Njihove radnje mahom se zatvaraju, a one koje rade, posluju s gubitkom. Mnogi su već i napustili Bosnu i Hercegovinu.
(VisokoIN/AA)
