Blog 24-godišnjeg Mostarca Brune Bokšića “Kako sam prvi put prešao Stari most – moja katarza” postao je viralan.
Bokšićeva svojevrsna ispovijest o tome kako je mrzio druge, prvi put prešao Stari most u 2. razredu srednje škole, pisao nacionalističke pjesmice pune mržnje prema Srbima i Bošnjacima te o ličnoj transformaciji, zbog koje danas ima nadu i vjeru u bolju budućnost Bosne i Hercegovine, sve je u isto vrijeme oduševila i ostavila bez riječi.
– Dijete koje je živjelo na zapadnoj strani Mostara, u čisto hrvatskoj, katoličkoj porodici, odgajano u strahu od drugog, koje nikada nije vidjelo drugog Srbina ili Bošnjaka osim na TV-u i na filmovima, lako poprimi takav mentalitet – navodi Bokšić u svom blogu.
Njegov pokojni djed držao je fotografije ustaša i pričao mu priče o njima kao herojima koji su branili Hrvatsku te kako je Jasenovac mjesto koje su “ti tamo zaslužili, jer su nekada prije oni isto radili nama”.
– Prošli rat je gledan kao izdaja Bošnjaka i Srba prema Hrvatima kojima “ti nikada ne smiješ okrenuti leđa, jer znaš šta te čeka. Isto kao i prije, čim se okreneš, zabit će ti nož u leđa”. E, sada, zamisli ovakvo okruženje, od prijatelja do roditelja, deda i baba, rođaka i apsolutno čitavog društva unutar kojega se krećeš kao dijete i to sve zamisli kroz barem 16 godina kontinuiranog utjecaja – piše Bokšić.
Na “onu stranu” (istočnu stranu Mostara, op. a.) nije se usudio prijeći do kraja prvog razreda srednje škole, jer je od svakog Bošnjaka očekivao da će ga zaklati.
Kada je to prvi put odlučio uraditi, hodao je uz ogroman strah da pogleda ljude u oči, jer je mislio da će znati da je Hrvat i da će ga ubiti.
Bokšić: Nada u bolju budućnost
– Naredni put kada sam prešao na “onu stranu”, odveden sam na Stari most da ga vidim. Ja, rođeni Mostarac, kojem je trebalo 16 godina da u svom gradu vidi jedan od najljepših mostova na svijetu, simbol i status grada. Eto šta ti nacionalizam uradi od čovjeka – naveo je on.
Od tada se počeo mijenjati, svojim očima gledati svijet i upoznavati “te tamo Srbe i Bošnjake”, shvatajući da je više od pola svog života živio u zabludi.
– Prestao sam mrziti i jedne, i druge, i treće te shvatio da je ljubav ta koja pomjera granica – dodaje Bokšić te ističe da mu je organizacija AIESEC, čiji je član, u svemu beskrajno pomogla.
Previše emocija
S Bokšićem, kojem telefon, od trenutka objavljivanja bloga, stalno zvoni, pokušali su i novinari Avaza stupiti u kontakt. No, rekao je da o ovoj temi neće davati izjave. Zamolio je za razumijevanje, uz pojašnjenje da je previše emocija vezano za ovu priču.
