Na današnji dan 1999. godine Davor Dujmović, poznat po ulozi Perhana u kultnom “Domu za vješanje” izvršio je samoubistvo vješanjem.
Davor Dujmović je bio jedna od najsjajnijih zvijezda, talenat kakav se rijetko viđa, a u svijet filma ušao je potpuno slučajno.
Rođen je u Sarajevu, u siromašnoj porodici, a želio je da svira klavir.
„Bili smo siromašni, nisam imao instrument, ali je moja mama poznavala čistačicu u školi koja mi je noću otključavala učionicu i ja sam tu vježbao“, pričao je Davor o svom iskustvu u muzičkoj školi.
Kao dječak imao je običaj da poslije nastave svrati kod svog oca koji je tada radio na pijaci Markale.
Desilo se da je svratio na sok u obližnji restoran, baš kad su tu došli Emir Kusturica i njegov asistent, Ćiro Mandić. Pozvali su ga na audiciju za film “Otac na službenom putu” i na probnom snimanju se pokazalo da je savršen za ulogu.
Poslije filma “Otac na službenom putu”, koji je nagrađen Zlatnom palmom u Kanu, odlučio je da upiše filmsku akademiju. Nije mu uspjelo i kasnije više nije ni pokušavao.
“U šali kažem da bih išao na Akademiju pod uslovom da predajem. Mislim da nije bilo potrebe, jer sam mislio da se glumom bavim dok se ne zasitim, dok se publika i kamera ne zasite mene. Ja u stvari nikad nisam imao namjeru da budem glumac”, priznao je jednom prilikom.
S nepunih 18 godina Davor je postao glavni glumac u sljedećem filmu Emira Kusturice, “Dom za vješanje”.
Ta uloga donijela mu je titulu jednog od pet najboljih glumaca u Evropi, a on i njegova partnerka u filmu (Azra) Sinolička Trpkova proglašeni su za najbolji glumački par u bivšoj Jugoslaviji. Nadimak Perhan ostao mu je zauvijek.
Poredili su ga s Dustinom Hoffmanom i činilo se da mu se smiješi svjetska karijera, ali… Tu bajka dobija tužan obrt.
Početkom devedesetih Davor se navukao na heroin. Pokušavao je da se liječi u nekoliko navrata, ali bezuspješno.
“Ono što donosi heroin ne bih poželio ni najgorem neprijatelju. U početku je bilo “ja sam mal’ pa sam radoznal”, ali radoznalost se u ovom slučaju plaća zavisnošću” govorio je on.
Rat ga je zatekao u Sarajevu, odakle odlazi u Beograd. U tom periodu snimio je još nekoliko filmova, od kojih je najpoznatiji “Underground”, nedavno proglašen za najbolji film na Balkanu. Po završetku rata seli se u Banja Luku, a zatim u Sloveniju, kod djevojke. U to vrijeme borio se s jakom depresijom i alkoholizmom.
Znao je da kaže: “Čekam da se zemljina kugla smiri”.
Nije dočekao – 31. maja 1999. godine se objesio u Novom Mestu.
