Iako se hrvatska diplomacija i politika trudila da koncept koji maksimira dobiti političke klase Hrvata u BiH dobije europsku potporu, odbacivanje takva koncepta od strane njemačke vlade raspravu o politici prema BiH na neki način vraća na početak. A to možda može biti i dobra šansa za sve zainteresirane.
Jedan od stereotipa, koji se vezuje uz bosanskohercegovačke političke elite, odnosi se na njihovu nekompetentnost, neprofesionalnost i neposvećenost ključnom poslu političara – pribavljanju javnih dobara za sve građane u državi. Često se tvrdi kako politička klasa, kao uostalom u velikom broju novih demokracija, nema ni potrebnih znanja, ni kompetencije, da je fokusirana na zadovoljavanje vlastitih interesa i da je interesi građana ne zanimaju.
Uz tu nekompetenciju i neposvećenost interesima građana, vezuje se i koncentracija nosilaca vlasti na osobne interese. Uz takav splet problema vezuju se i disfunkcionalnost stranačkog sustava i nedostatak mehanizama unutarnje demokracije u strankama, organizacijama bez kojih je nemoguća izgradnja legitimnoga demokratskog poretka, jer stranke sukladno izbornim rezultatima „izgrađuju državu” imenujući svoje ljude u organe vlasti i time bi trebale legitimirati poredak.
Izborni zakon
Kad govorimo o izborima i izgradnji institucija na osnovu izbornih rezultata, naravno, dolazimo do izbornog zakona. E, kad je riječ o njemu, bosanskohercegovačke političke elite odjednom pokazuju zainteresiranost kakvu ne vidimo kad je u pitanju upravljanje javnim politikama. Vrlo dobro razumiju da o tome kakvo će biti izborno zakonodavstvo ovisi i to prema kojem će se ključu izgrađivati institucije države i tko će sudjelovati u toj izgradnji.
Naravno, političkoj je klasi najjednostavnije insistirati na tome da je najvažnije pitanje demokratskog razvoja upravo pitanje izbornog zakonodavstva, dakle, ključa prema kojem će se interpretirati izborni rezultati, a nakon toga graditi političke institucije. Odjednom, vidimo da političke klase u BiH i nisu tako nekompetentne kao što se to rado govori, jer vrlo dobro razumiju kriterij svog opstanka i znaju što je faktor koji odlučujuće utječe na to kakva će biti njihova vlastita pozicija u budućim političkim institucijama.
Najveća je nesreća u tome što se o izbornom modelu, kao ključu za uspostavljanje odnosa u institucijama, raspravlja zapravo isključivo unutar Federacije BiH, a da se spor vodi među Bošnjacima i Hrvatima.
Politička klasa u Federaciji vrlo je lako prihvatila vještu političku igru iz manjeg entiteta, igru prema kojoj je pitanje međunacionalnih odnosa neriješeno samo u Federaciji, a Republika Srpska je, prema toj postavci, jednostavno srpska nacionalna država, a i Bošnjaci i Hrvati u Banja Luci mogu postavljati tek pitanja o rudimentarnoj manjinskoj zaštiti na području tog entiteta, a nikako ne o svojim konstitutivnim pravima i o činjenici da su prije rata na tom području činili znatan dio stanovništva.
I Hrvatska u zamci
Politički rat Hrvata i Bošnjaka za „konstitutivni položaj” i za „legitimno predstavništvo” vodi se isključivo na teritoriju Federacije, a zbog tog sukoba nemoguće je izgraditi institucije države, sukladno rezultatima odavno provedenih izbora.
Zamka, u koju su upali Hrvati i Bošnjaci koji su prirodno upućeni na savezništvo i dogovorno uređivanje međusobnih odnosa, suglasnošću, a ne uvjetovanjem i nametanjem rješenja, samo dodatno, s jedne strane, zaoštrava krizu stabilnosti i održivosti države, a s druge, ojačava poziciju onih koji zagovaraju secesionističke koncepte i „ne žele gubiti vrijeme” unutar Bosne i Hercegovine koja da se raspada.
U zamku, u koju su upale hrvatska i bošnjačka politička elita u BiH, zaplela se i Hrvatska, koja nastoji međunarodno advocirati interese političke klase što je predvodi lider HDZ BiH Dragan Čović. Vjerojatno se nitko nije tako nespretno upetljao u Dodikovu, Vučićevu i na koncu Putinovu paukovu mrežu, kao što je to učinio Čović.
Umjesto prirodnog savezništva u Sarajevu, usmjerenoga na očuvanje jedinstva Bosne i Hercegovine, njenu nedjeljivost, ali i konstitutivnost svih triju naroda na području cijele države, Čović radi savezništvo s tri jahača apokalipse – Putinom, Vučićem i Dodikom – i doprinosi stvaranju slike o BiH kao podijeljenoj neodrživoj državi.
Ključna rečenica
Hrvatska država nema snage ponašati se onako kako je predlagao bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, nije sposobna ponoviti Čoviću onu ključnu rečenicu: Sarajevo je tvoj glavni grad, tamo se dogovori u suglasnosti, najprije s Bošnjacima, a nakon toga i sa Srbima. Kad unutar BiH postigneš rješenje dobro za Hrvate, ali i za održivost BiH kao nedjeljive, cjelovite države, na čijem cijelom području su sva tri naroda u punoj mjeri ravnopravna, a sve manjine zaštićene i s razvijenim političkom pravima, Hrvatska će takvo rješenje svim silama zagovarati u međunarodnoj zajednici i lobirati da se ono osnaži međunarodnom potporom.
Hrvatska je, kad je u pitanju BiH, u vrlo neugodnoj poziciji. Temeljni hrvatski državni interes je da Bosna i Hercegovina ostane jedinstvena država triju ravnopravnih naroda, sa konsolidiranim i održivim demokratskim poretkom i da bude dijelom europske integracije i euro – atlantskih struktura.
Sve drugo je za Hrvatsku užasno opasno, a pogotovo joj opasnost predstavlja sve naglašeniji utjecaj Rusije i beogradskog režima u Banja Luci i opstrukcija euroatlantske politike, koju sustavno provodi Dodik, ali mu Čović pritom de facto „drži lopovske”.
Za svaku je državu nepovoljno da ona bude granica europske integracije, jer je zakonomjerno da rubne regije unutar integracije zaostaju u razvoju za regijama u njenom središtu. Europska unija posebno se bavi ravnomjernim i održivim razvojem i sprečavanjem zaostajanja rubnih regija, ali ako neko područje ostaje trajno „onkraj granice Unije” zaostajanje i isključenost susjednih regija nemoguće je spriječiti.
Osim ekonomske opasnosti koja proizlazi iz protuatlantističke politike vođene u Banja Luci, za Hrvatsku je dodatna opasnost ona vezana uz elementarnu sigurnost, pogotovo ako bi se nastavilo jačanje ruskoga obavještajnoga, sigurnosnoga, pa i vojnog faktora u manjem BiH entitetu.
Interes hrvatske političke klase
Hrvatska politika, međutim, u drugi plan sustavno gura svoj državni interes, a to je jačanje jedinstvene i euroatlantski orijentirane BiH i zapostavlja ga zbog drugoga političkog cilja – zaštite hrvatske nacionalne zajednice u BiH.
Ne bi bilo ni pola problema da pritom Hrvatska doista advocira dugoročne interese hrvatske zajednice, ali ta je politika reducirana i iza priče o zaštiti interesa Hrvata u BiH zapravo se vodi politika zaštite interesa hrvatske političke klase u toj državi. A interes hrvatske političke klase usmjeren je na samo jedno pitanje – pitanje izbornog zakonodavstva.
BiH mora riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, uostalom već zbog toga što jednostavno mora provesti presudu Europskoga suda za ljudska prava u predmetu Seidić-Finci. O pravomoćnim se presudama ne raspravlja i nitko u onom dijelu svijeta, koji se zasniva na načelu vladavine prava, nije spreman ozbiljno raspravljati o objekcijama na tu presudu. Paradoksalno je da to političke klase u BiH ne vide, iako iz cijelog euro – atlantskog svijeta već godinama stižu iste čvrste poruke.
Izborno zakonodavstvo valja mijenjati, ali rasprava o njegovoj promjeni ne može početi od interesa političkih klasa, nego najprije valja raspraviti o temeljnim interesima građana u BiH i interesima izgradnje održivoga demokratskog poretka i cjelovite države. U tom slučaju se rasprava ne može započeti pitanjem „legitimnog predstavljanja” unutar Federacije, nego se moraju sagledati pitanja predstavljenosti svih triju naroda i svih manjinskih zajednica, i to i na području Federacije, ali i na cijelom teritoriju BiH.
Izborni sistem kućice
I gle čuda, kad se tako postave stvari, odjednom se čini da su državni interesi Hrvatske, u odnosu na BiH, identični interesima građana Bosne i Hercegovine, koje valja jasno izraziti u raspravi koja bi prethodila samom definiranju nekoga budućega izbornog modela.
O izbornom zakonu, isto tako, ne vrijedi raspravljati, ako prije toga ne započne i rasprava o izgradnji demokratskoga stranačkog sustava, o unutarstranačkoj demokraciji i o organizaciji stranačkog života na cijelom području Bosne i Hercegovine.
Kad se raspravlja o preuređenju Bosne i Hercegovine, koje bi garantiralo njeno jedinstvo i održivost, onda ne treba raspravljati o tome kako izbornim sustavom kućice, koje već postoje, kao institucije, koje su se pokazale disfunkcionalnima i nezainteresiranima za realne interese građana, ali i za održivost zajedničke države, popunjavati nekim novim pripadnicima političke elite, jednako nezainteresiranima za realne građanske interese, kao što su to bili i oni iz prošlih saziva, koji su sudjelovali u generiranju sistemske krize u državi.
Bez inovativnosti nema iskoraka, kao što ga nema niti bez minimalne spremnosti na kompromise i razumijevanja za interese drugih u sustavu kad su oni legitimni i ne dovode u pitanje opstojnost države.
Aprilski paket
Najveća politička borba vodi se oko pitanja predstavljenosti Hrvata u Predsjedništvu BiH. To pitanje pokazuje apsurdnost rasprave, koja se vodi, jer se pitanje „legitimnog predstavništva” postavlja samo u okviru Federacije, a ne na cijelom prostoru BiH. Osim toga, Predsjedništvo je institucija koja uglavnom nije ispunila svoju svrhu, ne doprinosi jačanju jedinstva države, nego raskolima u njoj, a jedino je pitanje na koju će se stranu nagnuti stalna podjela 2:1.
Pritom Predsjedništvo uglavnom generira pompu i potrošnju državnih resursa, a time što njegovi članovi investituru dobivaju izravno od birača, očito se ne pojačava se njihov izborni legitimitet.
Ideja iz „Aprilskog paketa” o tome da se Predsjednika i njegove zamjenike bira u Parlamentu i da imaju, prije svega, reprezentativnu funkciju, pa da se time Parlamentu, kao tijelu namijenjenome političkoj raspravi i uspostavljanju interesnih kompromisa, prenese veći politički utjecaj, nije posvađana s pameću, naprotiv.
Međunarodni bi se utjecaj na BiH morao odmaknuti od nuđenja gotovih rješenja i od potpore pojedinim frakcijama unutar političke klase ove države, zadržati na vrijednosti održivosti i cjelovitosti BiH, uz poticaj da se unutar Parlamenta, sukladno demokratskim tradicijama, potraži domaće rješenje koje bi
dovelo i do novog izbornog modela.
Davor Gjenero
