Jedan od mitova koji nikad da umru je da ćemo ako svi budemo kupovali domaće proizvode iznenada bolje živjeti. Protekcionizam i merkantilizam koji u modernoj, globalnoj ekonomiji nemaju smisla (a nisu imali ni prije) su nažalost itekako žive, kako na Balkanu tako i u svijetu. I ne možeš ustvari ništa ni zamjeriti jer na prvu ruku stvari zvuče jednostavno – kupuješ domaće, novac ostaje unutar ekonomije, troši se tu gdje se nešto i proizvodi i eto svima je bolje. No to je razmišljanje u okvirima jedne varijable – ekonomija je puno kompleksnija i zahtjeva drugu, treću pa i više varijabli, a onda stvari postaju previše kompleksne da bi se upakirale u jednostavnu političko-marketinšku floskulu kao što je – “Kupujmo domaće!”.
Zadnje što sam čitao na ovu temu je bilo da Krajiški studenti u borbi za BH ekonomijurade na projektu “Volim domaće – volim BiH”. Iako je sve to skupa simpatično i vrijedno pohvale da profesori i studenti bilo kojeg domaćeg fakulteta žele iskočiti (na bilo koji način) iz ustaljene i demotivirajuće prakse učenja napamet i polaganja ispita, ovo je pogrešno. Još je gore što to dolazi od studenata ekonomije i što je cijelu ideju potaknula profesorica ekonomije. Pogrešno je zato što bi barem oni trebali znati bolje.
Komparativne prednosti
Da se ne bih ponavljao skrećem pažnju na tekst o komparativnim prednostima koji sam već ranije objavio. Možda smo u BiH odlični u proizvodnji aluminija i presvlaka za automobilska sjedala, ali to ne znači da moramo proizvoditi sve od igle do lokomotive. Ne bi to bilo loše, ali je za tako malu zemlju nemoguće.
Domaći proizvod može itekako biti i cjenovno i vrijednosno nekonkurentniji od uvoznog. Uzmimo primjer da je država X konkurentnija od države Y u proizvodnji tenisica, a da je država Y konkurentnija od države X u proizvodnji piletine. Recimo da u državi X studenti kažu “ma treba kupovati domaću piletinu” koja je recimo 2 puta skuplja od piletine iz države Y (ili je lošije kvalitete npr.). Radnici koji proizvode piletinu u državi X sada će možda zaraditi više jer će svi ići kupovati njihovu lošiju (i skuplju) piletinu, ali će zato radnici koji proizvode tenisice plaćati skuplju piletinu. Time skaču troškovi rada i tenisice su odmah poskupile i više nisu konkurentne na svjetskom tržištu. Polako gube tržište i posao. Ne mogu kupovati piletinu. Proizvođač piletine ima sve manje prihoda i on polako postaje nekonkurentan. Gube svi. Moderno, umreženo i globalno tržište ne trpi ovakve zastarjele pogrešne ideje. Morate biti konkurentni. Nikakva zaštita domaće proizvodnje, nikakvo “forsiranje” ljudi da kupuju domaće neće pomoći. Domaći proizvodi trebaju biti konkurentni i onda će naći svoj put i do domaćih i stranih kupaca.
Stvaranje vrijednosti
Ono što nama treba nisu politički pamfleti i akcije već treba da počnemo shvaćati i učiti što znači stvaranje vrijednosti.
Uzmimo Apple kao kompaniju koju svako poznaje. Apple dizajnira svoje proizvode u SAD-u, ali se proizvode van SAD-a. Većinu prihoda (60 %) Apple ostvaruje izvan Sjeverne Amerike. Apple je ustvari neto uvoznik jer uvozi iPhonee, iPade i ostalo iz Kine. Većinu profita Apple drži u Irskoj. Pa ima li onda SAD koristi od Applea? Itekakve. Apple je upravo onakva kompanija kakvu bi svaka država trebala željeti stvoriti. Appleova tržišna vrijednost podijeljena s prihodima daje multiplu od 2.3. Šta to znači? To znači da na svaki 1 dolar novog prihoda vrijednost kompanije Apple raste 2.3 puta. Kako raste vrijednost Applea njegovi dioničari su bogatiji. Dioničari Applea su mirovinski fondovi, dobrovoljni fondovi, mali dioničari itd. Kako raste vrijednost Applea cijelo američko društvo je bogatije. Ti ljudi troše i stvaraju svojom potrošnjom novu potražnju za novim proizvodima. Bez obzira što je Apple neto uvoznik on stvara ogromnu vrijednost za SAD. Apple i slične kompanije smišljaju nove proizvode, inoviraju i stvaraju ogromnu vrijednost. To gdje proizvode, da li su neto uvoznici ili izvoznici je nevažno.
Kakvu akciju su studenti trebali pokrenuti?
Akciju koja bi dovela do toga da se ljudima u BiH omogući da stvaraju vrijednost. Kako doći do toga?
- Promjena svijesti (paradigme) – većina mladih ljudi želi posao od 8 do 16 i nikakvu odgovornost. Takvi poslovi izumiru i takvi poslovi u većini slučajeva ne stvaraju vrijednost.
- Potrebno je shvatiti da takvi (najčešće državni) poslovi ustvari uništavaju vrijednost, čine cijelo društvo neproduktivnim, a u BiH zbog većih plaća stvaraju i veliki pritisak na privatni sektor koji postaje nekonkurentniji.
- Mladi (i stari) se trebaju okrenuti poduzetništvu.
- Potrebno je hitno ukidanje velikog broja propisa i regulacija.
- Potrebno je ukidanje svih monopolističkih gluposti – svi liječnici, računovođe, odvjetnici i ostali se MORAJU natjecati na tržištu. Nema licenci, notara, “ovlaštenih” i slično.
- Osnivanje poduzeća – ukinuti pravila vezana za minimalni kapital, ukinuti notarske pristojbe i ostale namete.
- Smanjiti sve poreze – na dobit, na dohodak, PDV itd.
- Smanjiti državnu potrošnju i državni sektor.
- Privatizirati neprivatizirane državne tvrtke.
- Školstvo i zdravstvo reformirati da ide ka privatnom.
Ovako nabrojano to možda zvuči kao lista lijepih (možda i nerazumljivih želja). Ali idemo navesti primjer. Recimo da profesorica koja je pokrenula ovaj projekt o zaštiti domaćih proizvoda je izvrstan profesor. Kako ona može kreirati vrijednost? U ovom današnjem sustavu praktički nikako. Ali recimo da su fakulteti na tržištu zbog njenih “proizvoda” bi možda više studenata dolazilo na fakultet u Bihać. Fakultet bi pokrenuo dodatne proizvode, privukao nove studente možda iz Hrvatske koja je blizu. Ti studenti bi plaćali fakultet i za to dobivali kvalitetan proizvod. Fakultet bi povećao prihode, a profesorica svoja primanja. Ta bi primanja profesorica možda uložila u neki dobrovoljni mirovinski fond (koji valjda ni ne postoje u BiH) umjesto da uplaćuje u državnu kasu i da ih troši Fadil Novalić i njemu slični. Fond bi ta sredstva možda uložio u Apple pa bi svaki dolar zarade Applea stvarao novu vrijednost i u Bihaću, BiH. A možda bi taj fonda sredstva uložio u neku perspektivnu tvrtku iz BiH koja dizajnira inovativne vjetroturbine i koje se proizvode u Kini i prodaju diljem svijeta. Što bi opet dovelo do stvaranja vrijednosti u BiH.
Zaključak
Poticanje kupovine domaćih proizvoda je simpatično. Igra na kartu osjećaja. I sve skupa zvuči dobro. Ali je nevažno (pa i štetno ako se uzme kao nešto što će riješiti naše probleme). Stvaranje vrijednosti je mnogo kompleksniji i teži proces, ali jedini koji vodi stvaranju bogatstva, boljem standardu i uspješnom društvu. Zato za sljedeći projekt bilo kojeg fakulteta u BiH predlažem projekt edukacije o poduzetništvu, projekt koji će pritiskati političare da smanje propise i poreze i projekt koji će učiti mlade ljude da državni poslovi od 8 do 16 u velikom broju slučajeva ne vrijede ništa.
(Isak N. – renesansa.com)
