Federalni zastupnik Naše stranke Damir Nikšić objavio je da kreće borba za Skenderiju.
Kompleks ovog centra u Sarajevu već godinama je meta brojnih investitora koji prvo žele privatizirati ovaj poznati centar, a postoje i planovi da se tu gradi hotel.
Nikšić upozorava da se sad ponovo pokreću razne priče te poziva građane da se bore za opstanak ovog kompleksa.
Njegov status prenosimo u cijelosti:
Bavim se Skenderijom već godinama. Na svu sreću nisam jedini. No sada se pruža izvrsna prilika da ponovo aktualiziramo status Skenderije i učinimo sve da ona ponovo nađe svoje mjesto u Sarajevu, u kulturnom, sportskom, privrednom, društvenom životu grada, države, regiona, tim više što postoje ljudi koji planiraju rušenje čitavog kompleksa Kulturno Sportskog Centra Skenderija i izgradnju poslovnog centra na njegovom mjestu.
Nekom naša Skenderija smeta “iz sentimentalnih razloga” (da ne kažem “ideoloških”). Nekom smeta iz praktičnih: potrebna je veća i savremenija sala, itd. Mnogi joj traže mane samo da ne bi vidjeli ono što ona zbilja jeste i predstavlja, ili da bi umanjili njenu arhitektonsku i kulturno-historijsku vrijednost kao spomenika arhitekture brutalizma i spomenika jedne plodne kulturne, umjetničke, sportske i privredne aktivnosti u prošlosti.
Mnogo sam materijala snimio o značaju Skenderije i o tome zašto je važno zaštititi je, proglasiti nacionalnim spomenikom i sačuvati njen dosadašnji izgled i namjenu, restaurirati je i unaprijediti njen program. Taj materijal možete pronaći na linku play liste “Bitka za Skenderiju” u komentarima.
Nakon što sam godinama kao angažovani umjetnik i građanin-reporter snimao i objašnjavao šta Skenderija predstavlja i šta bi trebala biti, nakon što je 2019. Skenderija svrstana među značajnije objekte brutalističke arhitekture u svijetu na inicijativu Njemačkog arhitektonskog muzeja za spašavanje brutalističkih djela, Skupština Kantona Sarajevo na sjednici održanoj dana 28.09.2020. godine je usvojila zaključak kojim se prihvata moja inicijativa o proglašenju arhitektonskog kompleksa Skenderija za “arhitektonsko i kulturno nasljeđe prvog reda u izvornom obliku”. No neko se oglušio, naprosto usporio pa možda i namjerno obustavio proceduru nadajući se valjda da će javnost i novi sastav Skupštine KS vremenom zaboraviti na ovaj zaključak.
Zato je potrebno ponovo generirati svijest građana o tome, generirati pritisak građana na izabrane i imenovane dužnosnike u Kantonu Sarajevo kako bi kod njih generirali (bolje rečeno “natjerali ih da dobiju”) političku volju, da kompletiraju, da isporuče, da završe ovaj proces i proceduru koju sam inicirao u septembru 2020.
Iako sam tu inicijativu pisao zajedno sa tadašnjim ministrom prostornog uređenja Farukom Kapidžićem (zapravo on mi je dao nekoliko sugestija i naročito insistirao da u tekstu inicijative i odluke stoje riječi “u izvornom obliku”); iako je Faruk Kapidžić obećao da će na tome poraditi kada je nakon ministarske dužnosti u februaru 2021. preuzeo petogodišnji mandat i na deset mjeseci postao prvi predsjedavajući državne Komisije za nacionalne spomenike (iz koje su privremeno, a sada vidimo i definitivno, izbačeni strani članovi koje, po Dejtonu, imenuje glavni direktor Organizacije UN-a za obrazovanje, nauku i kulturu) – do proglašenja kompleksa Skenderija za nacionalni spomenik još uvijek nije došlo.
U aprilu 2023. ova državna komisija je imala sjednicu na čijem dnevnom redu je bila i Skenderija, ali ta sjednica je, kako čujem, nažalost prekinuta, vjerovatno zbog kombinacije političkih neslaganja njenih članova i nepostojanja stranih članova koji bi insistirali na njenoj funkcionalnosti.
Sve su oči sada uprte u Kantonalni zavod koji bi trebao izraditi elaborat i u Skupštinu KS koja bi trebala usvojiti odluku o proglašenju KSC Skenderija za arhitektonsko i kulturno naslijeđe prvog reda u izvornom obliku, ali oči su uprte i u državnu Komisiju za nacionalne spomenike, ponajviše u mog druga Faruka Kapidžića koji je obećao staviti KSC Skenderija na listu nacionalnih spomenika.
On se, vjerujem, slaže sa mnom da se na proglašenje Skenderije nacionalnim spomenikom ne smije više čekati ni trena, ako je uopšte želimo sačuvati kao spomenik jednog vremena, zlatnog vremena kulture i sporta, i to ne samo kao spomenik umjetnicima koji su u njoj u prošlosti nastupali i izlagali, ne samo sportistima koji su se u njoj takmičili, ne samo poduzetnicima, privrednicima koji su se u njoj predstavljali na raznim sajmovima, već i svim Sarajkama i Sarajlijama koji su je izgradile samodoprinosom.
Kao primjerak arhitekture brutalizma, prvi u nizu kompleksa koji su objedinjavali privredu, sport i kulturu, Skenderija predstavlja srce grada, dočekuje raširenih ruku posjetioce koji u grad ulaze sa sjevera, predstavlja moderni simbol grada, turističku destinaciju (obzirom da u svijetu trenutno postoji veliko interesovanje za jugoslovenski brutalizam). U njoj je krajem sedamdesetih bio centar Evrope u košarci. U njoj je krajem osamdesetih bio centar savremene umjetnosti Jugoslavije tzv. “Jugoslovenska dokumenta”.
U njoj su, a i na njoj, u prošlosti izlagali neki od najpoznatijih umjetnika svijeta. Na fasadi Doma Mladih je bila neonska instalacija od neprocjenjive vrijednosti najznačajnijeg konceptualnog umjetnika Joseph Kosuth-a sve dok je jedan od bivših direktora nije odlučio ukloniti u procesu renoviranja Doma Mladih.
Drugi direktor je prekrečio cjelokupnu fasadu koja se nipošto ne bi smjela krečiti jer upravo ta gola betonska fasada jeste jedna od glavnih odlika brutalističke arhitekture.
Do sada su direktori KSC Skenderija vodili njegovu priču u raznim pravcima, improvizovali, snalazili se, ali stiče se opšti utisak da je neko mnogo važniji od njih već odlučio da to treba biti neuspješna priča, da KSC Skenderija mora vremenom propasti.
Krov na ledenoj dvorani se srušio još 2012. dakle prije skoro dvanaest godina i unutrašnjost ledene dvorane je od tada praktično izložena vremenskim prilikama. Takav nehat i javašluk se može opravdati samo i jedino planom da se objekat ruši. Podrumske prostorije su vremenom počele prokišnjavati i plaviti, Kolegijum Artistikum je godinama propadao dok ga naša koalicija nije preuzela i počela renovirati prije par godina. Kao da postoji plan da zgrada erodira, da njena statika bude dovedena u pitanje, da postane opasna po život, kako bi postojao dobar razlog da je sruše i izgrade moderni biznis centar sa soliterima i hotelima.
Gledate planove koji već postoje i godinama cirkulišu. Dobio sam ih još 2019. Neki izvori tvrde da isti šeik koji je uložio u “Beograd na vodi” stoji i iza ovog projekta. Dakle isti recept neoliberalnih ideologa na vlasti.
Sve se to planira bez saglasnosti građana Sarajeva koji su samodoprinosom izgradili sebi Skenderiju.
Neoliberalna ideologija je ideologija oportunizma, njihova doktrina je doktrina šoka, oni otimaju javnu imovinu i javni prostor na prepad, iz zasjede, nakon što prethodno puste da sve propadne ne dozvoljavajući da se popravi, možda da bi pokazali i dokazali da takav koncept javnog dobra i imovine ne funkcioniše, pogotovo ako se nalazi na tako atraktivnoj lokaciji, u centru grada, a znamo dobro da, kada je o nekretninama riječ, postoje tri zlatna pravila: lokacija, lokacija, lokacija.
Njihova ideološka pozicija je u službi njihovih privatnih biznis interesa. Za neke od njih Skenderija ne bi bila dovoljno dobra ni kada bi godišnje pravila dobit od više stotina miliona eura. Kada bi bila centar regiona, centar svijeta u savremenoj umjetnosti i muzici, u sportu, za neke od njih ona ne bi ispunila svrhu svoga postojanja jer jednostavno žele sve privatizirati, a tu svoju namjeru kamufliraju otvorenim ideološkim prezirom prema svemu što nije po njihovom ukusu i njihovom ideološkom opredjeljenju. Kao da nastoje uspostaviti monopol i kontrolu nad prošlošću Sarajeva. Kao da ona pripada samo njima, kao da nije i lična, individualna prošlost brojnih Sarajki i Sarajlija.
Traže od nas da se odreknemo svoje prošlosti, da pristanemo na lobotomiju, masovno ispiranje mozga, prevaspitavanje, reprogramiranje. Žele zatrti sve tragove Sarajeva i života u Sarajevu koji je karakterisao ovaj grad prije rata. Žele ogaditi, zatrti, uništiti, deložirati, posve zbrisati i svako sjećanje na plodne periode prosperiteta, sportskih pobjeda, kulturne i umjetničke produkcije, sloge, ljubavi, suživota, bratstva i jedinstva.
Skenderija je simbol svega što neki ideološki mrze i preziru. Mrzeći i prezirući nju, oni mrze i preziru nas.
Oni žele da se riješe i nje i nas s njom, da potpuno promijene duh i izgled Sarajeva i učine ga velikom mašinom za pranje novca, konzervativno-neoliberalnim rajem za bogataše kojima će ga ponuditi na tacni kao što to Vučić to čini sa Beogradom. To je isti princip, isti režim konzervativnih neoliberala u čitavom regionu i šire.
Skenderija i Sarajevo mogu ponovo postati centar savremene umjetnosti, muzike i sporta ako je uspijemo sačuvati, zaštiti i renovirati. Može postati kulturno sportski centar regiona.
Djelujem kroz socijal-liberalnu “Našu stranku”.
“Naša stranka” predstavlja građane Sarajeva koji su mišljenja da Skenderija mora biti sačuvana i obnovljena, proglašena nacionalnim spomenikom koji će, pored svojih propisanih aktivnosti imati i svoje muzeje: umjetnosti, muzike i sporta koje turisti mogu posjetiti i postati prisniji sa gradom, centrom koji su građani Sarajeva sami izgradili samodoprinosom i koji mora služiti ne samo građanima Sarajeva, već svim građanima BiH, obzirom da je Sarajevo njen glavni grad. KSC Skenderija bi trebao služiti svim bosanskohercegovačkim umjetnicima, sportistima i privrednicima.
Mi smo za javno dobro, za javnu imovinu, za javnu stvar.
Mi smo glas tog mišljenja, tog Sarajeva.
Pridružite se našem glasu!
Zajedno podignimo glas za našu Skenderiju!
