U proteklih dvadesetak godina se broj osoba koje rade istovremeno nekoliko poslova više nego udvostručio. Više od 3,5 miliona osoba radi na više radnih mjesta – a često im ni to nije dovoljno za pristojan život.
Obično su to poslovi niske kvalifikacije gdje se plaća tek zakonom zajamčena minimalna satnica koja, kako upozorava glavni tajnik sindikata ver.di Philipp Schumann, nipošto nije dovoljna:
“S 12 eura (23,4 KM) zajamčene satnice i kod radne sedmice od 42 sati možete zaraditi nešto manje od 2.200 eura (4.290 KM)bruto. To je tek nekih 60% prosječnih prihoda u Njemačkoj i nije dosta za život.”, piše Deutsche Welle.
U Njemačkoj je uobičajeno platu izražavati bruto iznosom, što zna biti neugodno iznenađenje za strance koji dolaze raditi u ovu zemlju. Jer od tog iznosa se odbijaju doprinosi za penziono i zdravstveno osiguranje, kao i crkveni porez i porez na prihod – on pak ovisi o mnogo faktora, kao što su bračno stanje i broj djece. Sve u svemu, kod 2.200 bruto (4.290 KM) na račun možda “sjedne” tek nekih 1.500 eura (2.925 KM).
Inflacija je sve pojela
Schumann smatra da bi minimalna satnica trebala biti 17 do 18 eura (33,15 – 35,1 KM) u protivnom i Njemačkoj prijeti “američki način” gdje ljudi često moraju raditi na više radnih mjesta. Ujutro se raznose novine, po danu se radi u kurirskoj službi, po podne u knjižari, a navečer kao konobar…
Zapravo je bio velik korak ove njemačke koalicijske vlade što je uopće povisila minimalnu satnicu na 12 eura u listopadu prošle godine, ali inflacija i poskupljenja su “požderale” gotovo sve što se dobilo tom političkom odlukom. I službeno je u Njemačkoj gotovo 17% stanovništva, dakle preko 14 miliona građana, zahvaćeno siromaštvom, a ta brojka zbog inflacije i dalje raste.
Konkretan primjer šesteročlane porodice iz Wetzlara. Otac je strojarski tehničar u punom radnom odnosu, majka Anika je radila sa skraćenim radnim vremenom kao pomoćnica u nastavi u tamošnjoj školi – ali to nije bilo dovoljno. Kako je sve postalo skuplje za preko 20%, makar je otac radio naizmjenice u tri smjene, u kućnoj blagajni je nedostajalo nekih 700 eura (1.365 KM).
Slobodan dan… Što je to?
Sad, osim u školi, Anika radi i u jednom dječjem vrtiću, a onda i kao prodavačica u pekarnici. Za slobodni vikend više ne zna.
“Toliko poslova istovremeno je apsolutno opterećenje i totalno iscrpljujuće. Jedino što još možemo je raditi i razmišljati kako da uopće organiziramo naše poslove, skrb za naše četvero djece i sve druge termine”, žali se Anika. U školi prima doduše 15 eura na sat (29,25 KM), ali to bi trebalo biti dvostruko više da bi im bilo dovoljno za život.
U međuvremenu su pogođene sve školske spreme. Olaf Karg je studirao socijalno pravo i do konca prošle godine radio samo kao posrednik u ugovaranju stambenih kredita. Ali zbog sve većih kamata je posao s kreditima praktično stao, pa sad radi sve i svašta: kao tonski tehničar na konferencijama, kao DJ te kao pomoćnik u službi spašavanja.
“U lošim mjesecima mi nedostaje i po nekoliko hiljada eura. Sa samo jednim poslom bih imao barem 1.000 eura premalo”, objašnjava nam ovaj 53-godišnjak.
Ne može si priuštiti odbiti bilo koji posao, pa makar i “petkom i svetkom”, jer bi to moglo značiti da će ga zaboraviti kad sljedeći puta bude nekakvog posla.
“Kad nakon sedam sati kao tonac dođem kući i onda još odem na dežurstvo kao pomoćnik službe za spašavanje na neki velesajam, lako dođem do toga da mi radni dan traje 14, 15 sati.”
A čak i sve to mu je jedva dovoljno. Jedino što je konstantno jest nesigurnost hoće li dobiti posao, kako zaraditi dovoljno novaca, neprestani stres i planiranje prepunog radnog dana. Ali s ovim poskupljenjima i s nadnicama kakve prima ne zna hoće li ikad izaći iz te situacije.
