Hasan Mustafić (50) sa sinovima Mirsadom (24), Alijom (22) i Fuadom (20) ubijen je u julu 1995. godine, dok je preko šuma pokušavao doći do slobodne teritorije – Tuzle ili Kladnja.
S njima je bila i majka Nura, koja je nakon “puta spasa”, kako ga nazivaju oni koji su ga preživjeli, ostala sama. Jedna je od rijetkih žena koje su krenule preko šuma do slobodne teritorije. Preživjela je, a danas se vratila u svoje selo Bajramovići, nadomak Srebrenice. Želi da je u blizini sinova i muža koji su ukopani u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.
“Do pada Srebrenice živjela sam s tri sina i mužem. Tog jula sam sa svojom djecom krenula preko šume”, ispričala je Nura, koja je u Memorijalni došla kako bi proučila Fatihu dvojici ukopanih sinova i mužu.
Prisjeća se da su nedugo nakon što su krenuli iz Šušnjara, sela nedaleko od Srebrenice, ka slobodnoj teritoriji Tuzli ili Kladnju, upali u prvu zasjedu.
“Tu je počelo granatiranje i ubijanje. Narod je bježao, nisam znala gdje su mi djeca. Tada je do mene došao jedan čovjek koji me pitao koga tražim. Rekla sam da tražim djecu, nakon čega mi je rekao da su moja djeca ranjena. Vidjela sam da ih nose u dekama, Fuada i Aliju, starijeg Mirsada nisam pronašla”, ispričala je Nura, dok u ruci drži zajedničku fotografiju nekada sretne porodice.
Jednoga dana se ni muž Hasan, koji je otišao po vodu, nije vratio. Cijelo vrijeme su nosili i njena dva ranjena sina.
“Onda smo jednog dana otišli do Sendića. Nisam bila sama, bilo je još naroda. Tu je bilo puno naroda, svi su se predali. Predveče su me stavili u kamion s dvoje ranjene djece. Išli smo do Tišća. Kad smo silazili s kamiona sinove su uzela dva četnika, a meni su rekli da idem na drugu stranu”, prisjetila se Nura trenutaka kada je posljednji put vidjela svoje sinove.
Pitala ih je zašto ih razdvajaju na šta su joj vojnici rekli da će “oni doći”.
“Da sam znala da će ovako biti i ja bih išla s njima pa neka i mene ubiju. Možda je sudbina da pričam da sam imala svoju djecu. Da sam poginula, niko ne bi ni vjerovao da sam imala djecu”, kazala je Nura koja je s drugim ženama i djecom došla do Dubrava kod Tuzle.
Danima i mjesecima nakon rastanka od sinova raspitivala se, tražila po bolnicama…
“Tražila sam, pitala one koji su prelazili preko šume. Međutim, ništa, nikakvog traga. Nisam znala ništa o njima dvojici ali ni o trećem sinu i mužu. Onda su se počele otkrivati grobnice”, ispričala je Nura za AA.
– Ostala sama, ubijena tri sina i muž –
Godine 2000. vratila se u svoje selo. Ovaj put sama, bez sinova i muža.
“Vratila sam se pa sam vratila i svoju djecu i muža. Odavde sam nastavila tražiti po grobnicama. Gdje sam rekla da mi je ostao muž tu su ga i našli. Posmrtne ostatke starijeg sina Mirsada pronašli smo u Liplju, a drugog Fuada kod Vlasenice. Fuad i Alija su bili zajedno. Fuada sam pronašla, a Aliju još nisam”, izjavila je ova hrabra majka.
Muža je ukopala 2010., a godinu kasnije Mirsada i Fuada.
– Jednog sina nikada nije pronašla –
“O trećem još uvijek ništa ne znam. Prošle su 22 godine. Kad sad pričam isto kao da je to bilo juče, kao da su mi juče uzeli djecu. Nikad neću zaboraviti”, poručila je majka Nura.
“Ostala sam sama, kao odsječeno drvo. Nisu bili oženjeni, nisam imala kćerku.”
Samo moli da se ovo, što je ona doživjela, više nikome ne ponovi.
“Nije bitno koje vjere bila neka niko ne želi svoju djecu. Neka svakome budu zdrava, živa i sretna. Da nijedna majka ne plače za svojim sinovima”, kazala je Nura.
Poručila je da ona nema gdje ići iz Srebrenice, tu su njena djeca, tu je njena porodica i samo moli Boga da pronađe i trećeg sina pa da i on napokon nađe svoj smiraj.
Starijem sinu je 3. jula bio rođendan. Imao bi 46 godina. Međutim, Nura ga se sjeća sa 24. Za nju su ostali njeni dječaci kojima je prerano prekinuta njihova mladost.
