Četiri decenije proveo je u Oslobođenju, kao novinar i urednik, ali je bio zapaženi saradnik i mnogih specijalizovanih publikacija, od privrednih i bankarskih do onih posvećenih turizmu i ekologiji. A jedno vrijeme bio je i glavni urednik ekološkog časopisa Fondeko, kao jedan od nasljednika neponovljivog Nijaza Abadžića, što je 2013. bilo krunisano i prestižnom nagradom Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini za doprinos novinarstvu u oblasti ekologije.
Ponosan je bio i kada se 30. avgusta 1996. našao među nagrađenim novinarima povodom 53. rođendana matičnog lista Oslobođenje, kada je u arhivama njemu dragog lista ostalo i zauvijek zapisano da je nagrađen “za najveća profesionalna ostvarenja i angažman”, uz apostrofiranje njegovog “istrajnog istraživačkog novinarstva i autorstva brojnih ekskluzivnih informacija”.
Mada je gotovo cijeli životni vijek proveo u Sarajevu, nije ga zaboravio ni njegov rodni grad Maglaj, gdje je rođen 1. aprila 1947. Za brojne divne zapise o tom gradu, kao i zasluge vezane za tradicionalnu maglajsku manifestaciju Studentsko ljeto, proglašen je 2019. i počasnim građaninom.
Uvijek aktivan
“Nema drugih rajeva osim izgubljenih”, zapisao je slavni Borhes, a životnim gašenjem Hajdara Arifagića i njegovim odlaskom u vječno tihovanje naši prostori ostali su bez jednog vrsnog žurnaliste, a Društvo novinara BiH (gdje je bio u Upravnom odboru, u ime veterana), kao i Društvo prijatelja Sarajeva, bez istaknutog člana.
Ostaje praznina i među njegovim sve malobrojnijim kolegicama i kolegama iz Prve gimnazije, s kojima je prije samo nepuna tri mjeseca, uz draga i sjetna podsjećanja, proslavio šezdeset godina od maturiranja. Kao što će ostati praznina svuda gdje je ovaj neumorni novinarski stvaralac bio prisutan i u suton osme decenije života. Često je govorio da ima u planu da realizuje dva značajna medijska projekta, ali je smrt, nažalost, bila brža.
