Nije trebalo mnogo da na blago rečeno, kontraverznu i kako su je brojni političari nazvali fašističku i stupidnu izjavu Donalda Trumpa, reagira i poznati kritičar američkog društva, režiser Michael Moore. On je to učinio prije nekoliko sati postavivši sljedeći post.
Danas sam stajao ispred Trumpovih tornjeva i držao natpis, dok nije došla policija. A onda sam otišao kući i napisao Donaldu pismo. U njemu stoji:
„Dragi Donald Trump,
možda ćeš se sjetiti (ipak, ti imaš „perfektno pamćenje“), da smo se sreli u novembru 1998. godine, u green roomu jednog talk showa u kojem smo trebali gostovati jednog poslijepodneva. Ali malo prije samog početka, prišla mi je producentica showa, rekavši da si ti „nervozan“ jer smo na istom snimanju. Rekla je da nisi želio da te „oderem“ i da si želio da te uvjere kako neću „krenuti na tebe“.
„Zar on misli da ću ga napasti i pokušati udaviti“, pitao sam zbunjeno.
„Ne“, rekla je producentica, „Jednostavno je nervozan zbog tebe“.
„Huh. Ja ga nikad prije nisam sreo. Nema potrebe da se boji,“ rekao sam. „Zaista ne znam mnogo o njemu, osim da voli da stavlja svoje ime na sve. Razgovarat ću s njim, ukoliko želite.“
I tako sam, kao što se vjerovatno sjećaš, i učinio. Prišao sam ti i predstavio se. „Producentica kaže da si zabrinut da bi mogao nešto reći ili ti uraditi tokom showa. Hej, bez uvrede, ali ja jedva da znam ko si ti. Ja sam iz Michigana. Molim te, ne brini se, sigurno ćemo se slagati!“
Činilo se da ti je bilo lakše, a onda si se približio i rekao mi, „ja samo ne želim nikakve probleme i htio sam se uvjeriti da ćemo se, ono znaš, slagati. Da me nećeš zadirkivati zbog nečeg blesavog.“
„Zadirkivati?“, pomislio sam. Pa gdje smo to mi? U 3. razredu osnovne? Bio sam šokiran kako neko, poput tebe, čvrstog momka iz Queensa, može izgledati poput preplašene mačke.
Ti i ja odradili smo show. Ništa značajno se nije desilo između nas. Nisam te vukao za kosu, nisam ti stavio žvaku na sjedalicu. „Koji mlakonja“, bilo je sve čega se sjećam da sam pomislio nakon toga.
I sada, evo nas u 2015. i baš kao mnogi ljuti bijelci, ti si isprepadan babaroga koje žele da te uhvate. Te babaroge u tvojoj glavi su svi muslimani. Ne samo oni koji su ubijali. Već SVI MUSLIMANI.
Na svu sreću, Donald, ti i oni koji te podržavaju, nisto ono što danas čini Ameriku. Mi nismo zemlja ljutih bijelaca. Evo malo statistike od koje će ti se okrenuti kosa: 81% birača koji će naredne godine birati predsjednika su žene, druge boje kože, ili mladi ljudi između 18 i 35 godina starosti. Drugim riječima, nisu ti. I nisu ljudi koji žele da im ti vodiš zemlju.
Tako, u očaju i ludilu, ti pozivaš na zabranu ulaska svim muslimanima. Ja sam odgojen tako da vjerujem da smo svi braća i sestre, bez obzira na rasu, vjeroispovijest ili boju. A to znači da ako ćeš protjerati muslimane, moraćeš prvo da protjeraš mene. Kao i sve ostale.
Svi smo mi muslimani.
Baš kao što smo svi mi Meksikanci, katolici, židovi i crnci i bijelci i svaka druga nijansa između. Svi smo mi djeca Boga (ili prirode ili čega god u šta vjeruješ), dio ljudske porodice i ništa što ti učiniš ili uradiš može to promijeniti. Ukoliko ne želiš živjeti po ovim, američkim pravilima, onda bi trebao da odeš u jednu od svojih time-out soba u jedan od svojih tornjeva, sjesti i razmisliti o onome što si rekao.
I pustiti nas ostale na miru, kako bi mogli izabrati predsjednika koji je suosjećajan i snažan – barem toliko snažan da ne cvili strahujući od momka iz Michigana koji sjedi pored njega na kauču talk showa. Nisi toliko snažan, Donny i drago mi je da sam vidio pravog tebe još prije nekoliko godina.
Svi smo muslimani. Pomiri se s tim.
Sve najbolje,
Michael Moore
P.S. Molim sve koji su pročitali ovo pismo da odu na http://michaelmoore.com/weareallmuslim, i potpišu izjavu: „MI SMO SVI MUSLIMANI“, a potom naprave fotografiju na kojoj drže natpis na kojem stoji „SVI SMO MI MUSLIMANI (“WE ARE ALL MUSLIM”) i to postave na Twitter, Facebook, ili Instagram koristeći se hashtagom #WeAreAllMuslim. Ja ću slike proslijediti vama G-dine Trump. Budite slobodni pridružiti nam se.
