Nedžad Beširević, dvadesetogodišnjak koji se već sedam godina borio sa Hodgkinovim limfomom maligne prirode preminuo je sinoć u 23:45 sati u kući svojih roditelja u Ostrožcu kod Cazina..
Nedžad se posljednjih nekoliko mjeseci nalazio kod kuće, nakon što terapije u bolnici u njemačkom gradu Würzburgu nisu urodile plodom. Prije dva mjeseca porodica i prijatelji objavili su da prekidaju sa akcijom prikupljanja novca, te da se Nedžad vraća u Ostrožac vidno iscrpljen terapijama.
Podsjećamo, liječnici sa UKC Tuzla su na zadnjem liječničkom konziliju ustanovili da su iscrpljene sve terapijske mogućnosti u liječenju Nedžada koje su im bile na raspolaganju i njihovo mišljenje je bilo da se Nedžad mora liječiti van granica Bosne i Hercegovine (Njemačka) u odgovarajućem referentnom centru koji raspolaže specifičnijim metodama liječenja. Samo liječenje i transplantacija koštane srži koja je trebala biti urađena na kraju liječenja iznosili su 250.000 eura (500.000 KM).
Dženaza će biti klanjana sutra, 3. decembra,u 13:30 sati.
U nastavku možete pročitati tekst koji je Nedžad ljetos objavio na svom Facebook profilu:
“Ja sam taj, ‘onaj mali’ što ima rak, ma znaš, onaj što se za njega pare skupljaju da preživi. Da, to sam ja. Ja sam ta kasica za dobrovoljni prilog u vašim bankama, žiro račun, humanitarni koncert i humanitarni broj… To je moj broj, to je moj život i moja stvarnost. Da, to sam ja.
Al ja sam i taj što je detinjstvo proveo po bolničkim hodnicima, rođendane ‘slavio’ u bolničkoj sobi, svjetsko fudbalsko prvenstvo pratio iz bolničkog kreveta (prekidale me medicinske sestre da mi izmjere temperaturu)… I ja sam još onaj što je ispio život iz svojih najmilijih kao što ga ova ‘moja’ bolest ispija iz mene.
Volio bih ja da nije tako, volio bih da nikad niste čuli za mene i da me poznaju samo familija, prijatelji i komšije, ili da ste čuli za mene ali po nečem lijepom! Da sam, Bog dao, ‘onaj mali’ što je napustio školu jer ga ‘nije išla’, a ne zbog bolesti, ma da sam sve samo ne ‘onaj što ima rak’.
Žao mi je sto sam vam na teretu, što vas svi mole u moje ime da mi pomognete, što vas i ja molim u svoje ime da pomognete, nije meni zbog mene… Meni je da moji ne ostanu bez mene, ne mogu im to nikako napraviti! Vidio sam kad su moji ‘prijatelji po postelji’ otišli, vidio sam koja je tuga iza njih ostala i to moja mama ne bi podnijela, kako da joj to uradim?! Ko bi od vas to svojoj majci uradio!
Zato sam odlučio da uspijem, i kad to sve prođe završiću i fakultet, pa da se i moja mati može ‘po kafama’ hvaliti sa mnom, a ne samo da priča o receptima koji liječe rak, i imaću svoju porodicu i svoju decu i pričaću im, sve ću im reći… Kako im je otac jednom davno bio bolestan, kako se ‘izvukao'… Ljudi su mu pomogli! Svi su bili tu za njega i nikad, baš nikad im to nije zaboravio…”
(VisokoIN)
