Zaista ne znamo kako započeti reakciju na kulturnu destrukciju, urbicid i genocid koji se vrši nad kulturnim radnicima i institucijama u proteklih šest mjeseci u našoj zemlji. Jednostavno se osjećamo dužnima obratiti se našim sugrađanima, našoj publici, našoj mladosti.
Poštovani, u trenucima kada se u našoj zemlji obični puk bori za komad hljeba i kada nam je pola nacije gladno, logično je da naša kulturna scena ne može biti toliko zastupljena, niti podržavana u onom obimu u kojem ona to zaista i zaslužuje. Ali nelogično je to da se jedna zemlja odriče svog kulturnog, historijskog, društvenog, tradicijskog, urbanog, ruralnog i civilizacijskog nasljeđa. Nelogično je to da se institucije koje u svakoj zemlji svijeta, pa čak i u Zimbabveu, Kongu i ostalim afričkim državama gdje je osnova i cilj života preživjeti dan, nelogično je da se institucije poput Zemaljskog muzeja, Historijskog muzeja, Umjetničke galerije, Muzeja savremene umjetnosti Ars Aevi, BH Kinoteke, Nacionalne i univerzitetske biblioteke, Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti, da se stave na apsolutnu ignoranciju i nikakvu pravnu zaštitu ili sigurnost.
Kada idete u turistički obilazak bilo koje zemlje svijeta, idete gledati znamenitosti kakve su ove navedene. Kada želite čuti o prošlosti jedne zemlje, njenim velikašima, herojima, umjetnicima, stvaraocima, historičarima, idete to vidjeti u jednoj od ovih navedenih institucija. Očigledno je da naše vlasti, bez obzira koliki novac primale za svoj nerad i koliko putovanja pravili na osnovu svog nerada, nikada svojoj hedonističkoj duši nisu pružile mogućnost da se upozna sa znamenitostima i monumentima zemalja koje su posjećivali, a posjetili su ih izuzetno mnogo, svi to znamo. Nevjerovatno je kako se naša politička elita može predstavljati u intelektualnom maniru, i glumiti akademske građane, a da pri tome većina njih javno kaže kako nikada nije ušla u neku od navedenih institucija. Očito da ih treba podsjetiti šta je značenje riječi akademik i da biti akademik nije svako onaj koji stekne visokoškolsko obrazovanje, nego onaj čovjek koji pored najvećeg stepena znanja je i euridita, onaj koji je podjednako upućen u sve društvene tokove, podjednako kako u političke, socijalne isto tako i kulturne.
Ali dobro, ova naša vladajuća gospoda voli se igrati, pa čak i sa vlastitom historijom. A mi moramo ovdje pitati – ako je 25. aprila 1992. godine zapaljena Vijećnica i uništen knjižni fond od strane granata agresorskih snaga, čije će onda „granate“ biti krive za uništavanje knjižnog fonda Univerzitetske i nacionalne biblioteke, jer agresora nema na okolnim brdima Sarajeva? Ako je Sarajevska hagada preživjela dva puta, hoćemo li imati sreće i treći put? Ako su ratni suveniri i novinski članci uspjeli ostati sačuvani od granata, gelera i snajpera, hoće li uspjeti preživjeti uslove u kojima se nijedno djelo, eksponat, ne može očuvati?
Moramo i ovo reći. Nije obilježje jedne države njeno političko vođstvo, jer vladavine prolaze i odlaze, ali su njeni vječni svjedoci spomenici kulture. Pa zar vladajuća struktura misli da bismo danas znali za Kulina-bana da nam nije ostala njegova Povelja? Mislite li vi to, gospodo, da o jednom Luju XIV više svjedoče historijski spisi nego Versaj i cjelokupna muzejska postava? Je li to o prisustvu Arapa u 8. stoljeću na prostoru Španije znamo jer tako knjige kažu ili zbog toga jer postoje materijalni, opipljivi dokazi kakav je Alhambra? I ako je tako mali uticaj kulture na jedno društvo, ako su kulturni radnici toliko nebitni, zbog čega im onda ne obezbijedite azil u stranim zemljama, ako su već toliki teret. Ne možete! Jer gdje biste onda otišli da se slikate i pokazujete ako ne na crvenom tepihu SFF-a, ko bi vam priređivao i obogaćivao govore, koncerte, javne nastupe na predizbornim kampanjama?
Još nešto, ako je vama svejedno da li će vaša djeca sutra imati priliku vidjeti dokaze kako su na ovim prostorima narodi živjeli – nama nije! Ako je vama svejedno da li će vaša djeca vidjeti najstarije primjerke svetih knjiga – nama nije! Mi želimo da se i naša djeca jednog dana upoznaju podjednako sa najstarijim primjerkom Kur'ana na ovim prostorima isto kao i sa najstarijim primjercima Biblije i Hagade. Ako je vama svejedno da li će se u bh. kinematografskoj građi za 50, 100 ili 200 godina naći ime našeg Oskarovca Danisa Tanovića, naše Jasmile Žbanić i njenog Zlatnog medvjeda – nama nije! Uspomena, gospodo draga, živi onoliko dugo koliko postoje i pokazatelji. Stoga se nemojte čuditi ako danas – sutra, ukoliko neka od ovih navedenih institucija bude primorana prodati neku svoju kolekciju zemljama u regionu ili šire, nemojte se začuditi kad nam počnu svojatati naše stvaraoce, umjetnike, književnike.
S druge strane muke onih koji su odabrali put umjetnosti, kulture uopće, ovih dana je pravi pakao. Razočarenje se vidi i čuje od onih renomiran i priznatih umjetnika, do onih koji bi u budućnosti trebali to tek postati. Gorčina je u studentima umjetničkih akademija, historije, arheologije, književnosti, komparativistike i bibliotekarstva. Jedan od njih, na protestima za Zemaljski muzej, jednom od naših članova reče: „Niti Tantal sa svojim mukama nije se mučio ovoliko, niti je Herkul sa svojom snagom bio snažan ovoliko. Ali više ne može! Pa eto, nek se onda opanak popapuči do kraja, a pravi ljudi nek idu gdje su njihovo ime i rad cijenjeni i poštovani!“
Mi ćemo još samo dodati, kako smo ipak izuzetno sretni jer kod naše publike još uvijek pronalazimo razumijevanje za naš rad, razumijevanje za teatar, i ističemo svoju radost zbog toga što je u posljednje vrijeme sve više onih koji nas prate i podržavaju, Nadamo se zaista da nećemo gledati scenarij zatvaranja nekog od pozorišta u našoj zemlji, kakav je slučaj bio sa Narodnim pozorištem u Mostaru 2009. godine.
Mi svi dragi Visočani, Bosanci i Hercegovci, moramo jednostavno shvatiti da nam identitet države ne čine granice nego kulturna nasljeđa. Ukoliko njih izgubimo, izgubili smo i državu.
(VisokoIN)
