Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein ef. Kavazović duhovni je lider bosanskohercegovačkih, ali i muslimana u susjednim zemljama. Uglavnom je riječ o Bošnjacima pa je njegov moralni i svaki drugi autoritet vrlo bitan ne samo za uspostavu međureligijskog dijaloga i povjerenja nego i za odnose među narodima. Zato se i stavovi i istupi reisa Kavazovića pozorno prate u kontekstu bošnjačko-hrvatskih odnosa koji su danas, barem u BiH, na vrlo niskoj razini.
Prije nego što je izabran za reisa, Husein Kavazović je dugi niz godina bio tuzlanski muftija. U BiH, ali i izvan njezinih granica, cijenjen je kao zagovornik dijaloga i suradnje među religijama i narodima, prvenstveno kroz instituciju Međureligijskog vijeća BiH, koja okuplja vodeće autoritete katoličke, islamske, pravoslavne i židovske zajednice. Njegovi i stavovi Rijaseta Islamske zajednice BiH pozorno se prate i u vremenu predizborne kampanje iako je reis više puta jasno naglasio kako se neće uplitati u izbore na način da podrži bilo koju stranku ili kandidata. U ekskluzivnom intervjuu za Večernji list govorio je o odnosima Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana upozoravajući na sve prijeporne točke zbog kojih nema bolje suradnje. Osobito je nezadovoljan zbog nepotpisivanja ugovora Islamske zajednice s državom BiH, koji nisu podržali Hrvati i Srbi. Unatoč tomu, poziva na dijalog, razum i upozorava sve u BiH da ne biraju drugima kandidate. Ponajviše su do sada Bošnjaci birali Hrvatima zastupnike.
Hrvati se pribojavaju da će im brojniji Bošnjaci na izborima birati predstavnike u vlasti. Koliko takve stvari utječu na lošu klimu u odnosima dvaju naroda? Kako stvoriti sustav dobrosusjedskog povjerenja u kojemu će se u svakom segmentu života uvažavati duh Bosne i Hercegovine?
– Mišljenja sam, kao i najintimnijeg iskustva i uvjerenja, da mi nismo dva susjedna naroda u Bosni i Hercegovini, da ne živimo jedni pored drugih, nego jedni s drugima. Kao pripadnici multietničkog bosanskohercegovačkog društva, sa svojim etničkim, vjerskim, tradicijskim i drugim posebnostima i svojim raznovrsnim zajedništvima, neposrednim vezama i upućenostima jednih na druge, mi dobrosusjedske odnose trebamo graditi sa susjednim zemljama. U svojoj domovini trebamo težiti zajedništvu i zajednički graditi svaki dio ove zemlje, ako je uistinu doživljavamo svojom, pri čemu ne mislim, naravno, na nekakav uniformni zajednički život, nego na neprekidno nadvladavanje neizbježnih napetosti i harmoniziranje svojih posebnosti i zajedništva, na povezivanje i usklađivanje tokova suživota i zajedničkog života. Osjećam da je to pravi duh Bosne. Kada je riječ o biranju predstavnika građana i naroda, dužni smo držati se Ustava i tamo gdje je predviđeno da se predstavnici biraju kako bi štitili kolektivne interese, to i činimo, ali to ne može biti na račun ravnopravnosti naroda i svih građana na svakom pedlju Bosne i Hercegovine. Ne smatram dobrim da pripadnici jednog naroda biraju zastupnike iz drugog naroda gdje god je ravnopravnost u zastupljenosti naroda u institucijama vlasti Ustavom određena i zajamčena. Međutim, ne smatram dobrim ni da se taj bitni princip u organizaciji vlasti u Bosni i Hercegovini stranački zloupotrebljava ili da se pomoću njega, pozivanjem na svoj narod, politički iritiraju i u svojim pravima ograničavaju pripadnici drugih dvaju naroda i bosanskohercegovački građani iz reda ostalih. Svaki građanin ove zemlje mora se osjećati ravnopravnim i podjednako zaštićenim. Osnovno ljudsko pravo je da se svatko može kandidirati i da svatko ima pravo glasa. Sve ostalo neki je oblik diskriminacije. Političari trebaju naći način kako provesti odluke ustavnih sudova, ali trebaju imati na umu i presude Europskog suda za ljudska prava. Na koncu, i u našem Ustavu piše da “prava i slobode predviđeni u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njezinim protokolima izravno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”. Na tom tragu oni trebaju tražiti politička rješenja koja će osigurati da u Bosni i Hercegovini zažive europske vrijednosti i norme jer mi drugačijim rješenjima ne možemo postati punopravna i ravnopravna članica Europske unije. Ako to ne mogu postići, dobro bi bilo da svoje sukobe barem ne prenose na narode i građane ove zemlje i da ih ne sukobljavaju i ne dijele kako bi učvrstili svoje političke pozicije.
Kako objašnjavate silaznu putanju bošnjačko-hrvatskih odnosa u BiH? Jesu li političari jedini krivci?
– Uvjeren sam da odnosi između pripadnika hrvatskog i bošnjačkog naroda nisu ni izbliza loši kako se to predstavlja u javnosti. Naprotiv, mi znamo da građani ove zemlje bez obzira na etničku ili vjersku pripadnost manje-više uspješno surađuju na svim područjima. Najbolje se to vidi u poslovnom svijetu. Nevladine organizacije surađuju, vjerske zajednice također. Politički odnosi stranaka koje pretendiraju na predstavljanje naroda druga su tema i oni bez sumnje opterećuju odnose i aktualna razumijevanja odnosa među narodima u BiH, ali i konkretne odnose među ljudima. Međutim, odnosi među građanima i među narodima u Bosni i Hercegovini su dublji, raščlanjeniji i trajniji od njihovih političkih, pogotovo stranačkih predstavljanja. Nevolja je u tome što politički dužnosnici, vođeni stranačkim ili drugim interesima, namjerno ili nenamjerno u svoja politička natjecanja i suprotstavljanja uvode i stvari koje ne pripadaju dnevnopolitičkoj domeni. Tome, nažalost, idu na ruku tendencija politike kao politike i složene društvene i političke prilike u Bosni i Hercegovini.
Budući da se nacionalna pripadnost u BiH uvelike poklapa s religijskom, u kojoj mjeri Katolička crkva i Islamska zajednica svojim autoritetom i djelovanjem na terenu mogu doprinijeti relaksaciji odnosa i jačanju povjerenja između Bošnjaka i Hrvata?
– Bez obzira na odnose političkih stranaka, misija naših vjerskih zajednica i crkava je zastupati mir, dobro, pravdu i međusobno razumijevanje. Oko toga ne možemo kalkulirati. Uvijek može više i bolje, ali osobno sam zadovoljan suradnjom naših četiriju tradicionalnih vjerskih zajednica. Ono što čujemo s terena, uz rijetke izuzetke, također govori da naši vjernici svih vjeroispovijesti, a ne samo vjerski službenici, surađuju na brojnim poljima.
Kao duhovni lider Bošnjaka muslimana, gdje vidite glavne razloge frustracije Bošnjaka ili nezadovoljstva u današnjoj BiH? Drugim riječima, što najviše smeta Bošnjacima?
– Teško je meni govoriti uime Bošnjaka. Oni imaju svoje političke predstavnike koji zastupaju njihovu političku volju. Ja mogu govoriti o onima među njima koji su članovi i pripadnici Islamske zajednice i tu nas je jako pogodila nespremnost ljudi u najvišim tijelima vlasti BiH iz reda srpskog i hrvatskog naroda da se potpiše ugovor Islamske zajednice s državom. Skoro identični ugovori, ne računajući neke obredne posebnosti muslimana, potpisani su s Katoličkom crkvom i Srpskom pravoslavnom crkvom, i uz sudjelovanje predstavnika vlasti iz bošnjačkog naroda. Također, s obzirom na to da smo stalno sa svojim narodom na obilježavanju stratišta iz razdoblja agresije na BiH, boli nas veličanje zločinaca, rehabilitiranje njihovih zločinačkih projekata i relativizacija zla.
U Hrvatskoj se suživot katolika i muslimana ističe kao primjer. Čak se ocjenjuje kako je jedan od najboljih u Europi. Kako takvu klimu prenijeti preko granice, u BiH?
– Mešihat Islamske zajednice u Republici Hrvatskoj dio je Islamske zajednice u BiH i mi smo uistinu zadovoljni stupnjem osiguranja vjerskih prava muslimana i položajem tijela i ustanova Islamske zajednice u Hrvatskoj. Naravno, bitno je da, kada govorimo o vjerskim pravima tamošnjih muslimana, to ne miješamo s njihovim pravima i položajem kao pripadnika bošnjačkog naroda i građana države Hrvatske. To dvoje ne trebamo miješati ni poistovjećivati. Stoga se ne mogu suglasiti s vašim vrijednosnim uspoređivanjem i kvalificiranjem suživota katolika i muslimana u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jer su različite društvene, kulturne i političke realnosti vjerskog pluralizma u Hrvatskoj i multireligijskog iskazivanja vjere i vjerske pripadnosti u BiH. Papa Franjo snažno podupire BiH, što je pokazao i pastoralnim i državničkim posjetom prije tri godine. Koliko su njegove poruke zaživjele u bh. društvu?
– Papa Franjo uistinu progovara jezikom iskrene vjere i vjerujemo kako u Vatikanu imamo istinskog prijatelja ove države i zaštitnika ne samo bosanskih katolika nego i muslimana, pravoslavaca, židova i svih ljudi dobre volje. Njegove poruke o otvorenosti duha i suprotstavljanju podjelama, sijanju nepovjerenja i straha jako su bitne danas u Europi kojoj prijete populizam i ksenofobične desničarske ideologije. Voljeli bismo da ga više čuju svi u BiH.
U Europi jačaju desni populistički pokreti i islamofobija. Kako bi se to moglo odraziti na BiH?
– Znam da su neki ozbiljni ljudi tijekom zla koje se događalo na prostorima bivše Jugoslavije govorili da “ako ne europeiziramo Balkan, Europa će se balkanizirati”. Naravno, ovdje pod pojmom Balkan mislimo na ono negativno što se veže uz ovaj kulturno-zemljopisni i povijesni pojam. Mislimo da je islamofobija samo instrument preko kojeg desničarske opcije pokušavaju doći na vlast, a da je njihova agenda prije svega usmjerena na promjenu karaktera otvorenih i slobodnih europskih društava i država. Vidjeli smo kako su neke političke opcije u državama u kojima skoro da nema muslimana i koje nisu bile odredište izbjeglica i migranata dolazile na vlast preko širenja straha od navodne islamizacije države i tobožnjeg dolaska na vlast muslimana, kojima će onda prve mete biti građanska prava i slobode. Svjesni smo da se iskonstruirani strah od islama pokušava instrumentalizirati i politizirati i u našoj domovini i okružju. No mržnja i nepovjerenje su uvijek najviše štete nanosili onima koji su od te “bolesti” oboljeli. Na nama je graditi povjerenje i vjerovati da je bolji svijet bez podjela i neprijateljstva moguć. Bez takve vjere u bolje sutra teško da možemo biti vjernici u temeljnom religijskom smislu.
