Održavanje odnosa s odraslom djecom može biti izazovno, naročito kada roditelji pokušavaju da izglade stare traume iz detinjstva ili upravljaju ličnim emocionalnim potrebama dok ohrabruju svoju djecu.
Ne postoji univerzalno “ispravan” način za rješavanje tih odnosa, ali neka ponašanja roditelja mogu negativno uticati na zdravlje svih. Prema psiholozima, neki roditelji misle da pomažu svojoj odrasloj djeci, ali zapravo ih nesvjesno koče u razvoju.
Njihova dobroćudna podrška često postaje prepreka djeci da preuzmu odgovornost i nauče kakoda žive kao samostalne odrasle osobe, piše Yourtango.
Ovo su najčešći oblici takvog ponašanja:
1. Ignorisanje ličnih trauma
Roditelji koji nisu riješili svoje emocionalne traume često nesvjesno prenose te obrasce na svoju odraslu djecu. Ti roditelji stavljaju potrebe djece ispred sopstvenog emocionalnog zdravlja, čime djeci uskraćuju priliku se se osamostale.
2. Prezaštitničko ponašanje
Roditelji koji pokušavaju da “spase” svoju djecu od životnih problema često nemaju priliku da razviju emocionalnu inteligenciju i vještine rješavanja problema. Pew Research Center ističe da prezaštitnički pristup postaje sve češći, ali kada se djeca suoče s odraslom dobi, to može postati prepreka njihovoj nezavisnosti.
3. Prečesta komunikacija
Iako je normalno biti u kontaktu s djecom, roditelji koji previše zovu i šalju poruke mogu nenamerno smanjiti autonomiju svoje djece. Kako navodi NYT, ravnoteža u komunikaciji ključna je za zdrav odnos.
4. Finansijska pomoć bez granica
Iako je finansijska podrška ponekad nužna, ona može postati problematična ako odrasla djeca ne nauče kako da budu odgovorna. Roditelji koji postavljaju granice u finansijskoj pomoći omogućuju djeci da razviju osjećaj odgovornosti i nezavisnosti.
5. Prebacivanje krivice s djece
Kako ističe stručnjakinja Peg Strip, roditelji koji opravdavaju loše ponašanje svoje djece onemogućuju im da preuzmu odgovornost za svoje postupke.
6. Zanemarivanje sopstvenih potreba
Roditelji koji sve ulažu u pomoć djeci često zapostavljaju sopstveno emocionalno i fizičko zdravlje, što može dovesti do osjećaja iscrpljenosti i usamljenosti kada djeci više nije potrebna njihova pomoć.
7. Nedostatak granica
Mnogi roditelji izbjegavaju da postave granice zbog straha od gubitka odnosa s djecom. No, kako bi podstaknuli njihovu nezavisnost, granice su ključne.
8. Kritika dječjih odnosa
Neki roditelji nesvjesno izražavaju svoje frustracije kritikujući odnose svoje djece, što može uzrokovati napetosti i dodatno udaljavanje.
