Hasibe Geyik dio je višemilionske turske nacije, koja istovremeno i Bosnu osjeća kao svoju domovinu. Njena majka imala je samo šest mjeseci kada je iz nevesinjskog sela Kruševljani krenula na dalek put ka Turskoj.
Njen djed Alija Žarko, sa suprugom i troje ženske djece 1924. godine, poput mnogih drugih prije i poslije njega, krenuo ka Turskoj, zemlji u kojoj je veliki broj Bošnjaka nakon Berlinskog kongresa vidio jedino mjesto za miran i normalan život. Kruševljani su u Turskoj izgradili svoje selo, tražili i pronašli sličan prostor i podigli Aladžami, selo identično onom koje su napustili.
„Volim što sam Turkinja, ali volim i što sam Bosanka. Mama mi je imala šest mjeseci kad je otišla. Rođena sam u selu Aladžami (Alacamii) kod Afyona gdje svi govore bosanski“, kaže Hasibe.
Bosnu je upoznala tokom posjeta rođacima. Ovih dana obišla je porodicu Pitić u Goraždu, muftiju goraždanskog Remziju i njegovu suprugu Hajriju, planira ići i na Bunu. Ove godine je došla na nešto duži odmor, jer od života u Izmiru se umori iako je u penziji.
„Kad sam prvi put došla u Bosnu i vratila se u Tursku ne mogu da izdržim, želim ovdje biti. Teško je, jer nisi ni tamo, nisi ni ovamo. Duša hoće ovo, mirise ove da tegli unutra. Šta je to, ne znam, ali znam da je nešto lijepo. Ima i Turaka koji dođu samo jedanput ovdje, ali onda želi opet da dođe. Ovdje ima nešto, a šta je ne znam, ali vuče ovamo. Neka dođe, samo neka dođe. U Bosni ima to nešto“, dodaje Hasibe.
To čemu imena ne zna, ali osjeća duboko u sebi, doživjela je u blagajskoj tekiji, na Buni kod Mostara. Nakon očeve smrti dugo nije plakala, suzu nije mogla pustiti uprkos boli koja ju je razdirala. Savjeti prijatelja, čak ni ljekari nisu uspijevali pomoći. Nakon dva rekjata namaza u tekiji suze su potekle same.
Odmah po rođenju njen otac dao joj je ime Ziba. Po jednom zlatnom insektu koji, po riječima naše sagovornice, može da živi samo u cvijetu ruže, a bez njega ugine. Međutim, prezime Žarko moralo je biti promijenjeno, preinačeno je u Yildirim, a u matične knjige Ziba je upisana pod imenom – Hasibe. Tadašnja vlast, osim imena, zabranila je i učenje bosanskog jezika, ali su ga Bošnjaci sačuvali i prenijeli budućim pokoljenjima. Dio svoje životne priče Hasibe je opisala u svojoj prvoj knjizi „Ziba“, objavljenoj na turskom jeziku.
Kruševljani su prije nekoliko godina započeli tradiciju okupljanja davno raseljenih porodica iz ovog dijela Nevesinja. U selu iz kojeg su njihovi djedovi otišli prije 100 i više godina klanjaju Bajram namaz u istoj džamiji u kojoj su to učinili i njihovi preci prije nego što su ostavili svoje kuće i bogate posjede. Obnavljaju rodbinske veze, dušu napajaju ljubavlju prema Bosni koju su osjećali i njihovi očevi, ali su u čežnji za domovinom umrli daleko od nje.
