Piše: Neven Krajišnik
Prije petnaestak dana navršilo se pet godina otkako je ovaj svijet napustila Cvija Dubovina, u Visokom poznata i kao “teta Cvija”, sigurno još jedna od legendi ovog grada koje će se istinski Visočani dugo sjećati. Mislim da ne postoji osoba koja je na bilo koji način vezana za visočki stadion i sport u cjelini, ili starije visočke izviđače, a da se ne sjeća tete Cvije i svega što je ona direktno ili indirektno dala za Visoko.
Definitivno nisam od onih koji je našu Cviju poznavao bolje od nekih starijih Visočana i upravo bi oni mogli mnogo detaljnije da kažu ili ispričaju nešto o njoj, posebno iz onog prijeratnog vremena, no u svakom slučaju o teti Cviji ipak treba da se kaže koja riječ i da to ostane zapisano, jer je ona to zaslužila.
Cvija Dubovina (djevojački Boljanić) je rođena 1924. godine u selu Glušca, opština Foča. Tamo je živjela sve do udaje za Ratka Dubovinu, a u Visoko su se doselili 1955. godine. Tada počinje i neraskidiva ljubav između naše Cvije i našega grada. U braku sa Ratkom su dobili troje djece Boru, Mirka i Radomira, koje su uspješno odgojili i bili ponosni na njih. Upravo Mirko i Radomir su napravili sjajne fudbalske karijere i pronosili slavu Bosne širom bivše zemlje i inostranstva.
Kako sam već istakao, teta Cvija je na sve načine bila zastupljena u životu Visokog i njenih građana. Bila je aktivna uz visočke izviđače, uz sportsko društvo Partizan, a zahvaljujući svojoj djeci duboko je bila vezana uz FK Bosna, ali i fudbal uopšte. Nedavno, pred samo otvaranje terena sa vještačkom travom na stadionu “Luke”, nas nekoliko je razgovarao o tome ko je “obilježio” stadion u Visokom, odnosno po kome je on bio poznat posljednjih decenija. Ono što je najzanimljivije, niko nije spomenuo neke od bivših fudbalera ili klupskih funkcionera, svi su rekli da su to tri osobe: Deda, teta Mevla i naravno teta Cvija. E upravo u tome se ogleda njihova veličina i njihov doprinos životu u Visokom.
Ono što sam još kao mali saznao, a kasnije je ta priča dobila i mnoge potvrde, teta Cvija je bila poznata i kao uspješni ugostitelj, pa i dan danas ljudi pričaju o njenom grilu u krugu visočkog stadiona, koji je bio jedan od najomiljenijih na području opštine. Stariji ljudi su mi nakon njene sahrane (gdje sam imao čast da pročitam i oproštajno pismo), sa sjetom pričali o tom grilu i o tome kako su sate i sate znali provoditi ispred te jesti sve što im teta Cvija pripremi. Jednostavno, imala je tu nit i da bude veoma dobar domaćin i bez obzira na situaciju, raspoložena na priču, savjet ili nešto slično.
Imam još jednu zanimljivu anegdotu, koja možda malo zadire u privatnost i neka mi oproste što sebi to dozvoljavam, ali moram je ispričati. Prije nešto više od deset godina, njen muž Ratko je otišao na Kula Banjer pomoći nekome u branju šljiva ili pečenju rakije, nisam siguran (znamo kako to kod starijih ljudi ide, malo se radi više se popije) i naravno, jedva se vratio kući u neka doba (da su mu tada radili alkotest, možda bi oborio neke rekorde). Poslije mi je teta Cvija ispričala kako ga je dočekala ljuta sa spominjanjem članova uže i šire porodice i sličnim stvarima, ali i uredno spremila za spavanje, riječima da joj je bez obzira na sve, bilo žao. To pokazuje i ljubav koju je imala prema svom Ratku, koji je posebno bio pogođen njenom smrću.
Neosporno je da su tetu Cviju poznavali i voljeli svi, od djece, omladine, do starijih ljudi, a i ona je voljela sve oko sebe i bila, kako sam već istakao, pristupačna i druželjubiva. Do zadnjeg dana bila je na nogama i nije dala da je godine vežu za krevet. Mnogo je šetala, ustvari gotovo uvijek, ulicama našeg grada, često u svom legendarnom mantilu i cekerom u ruci, a ako je bilo jako sunce, nije joj bio stran ni šešir, marama ili čak kišobran. Sigurno je da Visoko neće i ne može zaboraviti niti jednoga trenutka ni nju ni njen pozitivni humor i dobrotu, jer je često znala šaljivim tonom odgovarati na pozdrave svojih sugrađana. Njene psovke su bile tako simpatične, da ih niko nije uzimao za zlo.
Ponoviću još jednom, sigurno je da ima mnogo ljudi koji bi ovu priču ispričali bolje, sveobuhvatnije i sa mnogo više detalja vezanih za život i rad tete Cvije, no ovo je na određeni način moj doprinos da se ne zaboravili Cvija Dubovina, jedna od istinskih legendi Visokog.
