Bio je jednom jedan mladić, željan igre, košarkaške lopte, nadigravanja, prodora, još jednog driblinga, osmijeha, aplauza – svega onoga što predstavlja ljepotu i radost življenja kada tek zakoračiš u veliki, ozbiljni svijet.
Činilo se da mu je sve to, ali i mnogo više, bilo na dohvat ruke. Pred naletom talenta, vještine i posvećenosti otvarala su se mnoga vrata, klupska i reprezentativna. A onda je, u djeliću sekunde, sve stalo…
U ponedjeljak, 15. decembra, navršilo se tačno 25 godina od tragične pogibije Harisa Brkića, omladinskog reprezentativca Jugoslavije i prvotimca Partizana. I nakon toliko vremena, nevjerica, nenadoknadiv gubitak i bol ostaju jednako snažni za porodicu, prijatelje, tadašnje saigrače, klupsku upravu, ali i za neke nove generacije koje su za uvijek nasmijanog momka čule samo iz priča.
Sjećanje na onoga koji je toliko volio igru, koji je jednostavno i precizno igrao košarku na najvišem nivou, vodi nas u sasvim drugom, antiživotnom pravcu, u jednoj hladnoj zimskoj večeri.
Upravo tamo gdje je poznavao svaki pedalj, gdje je započinjao i završavao radni dan u trenerci i dresu kluba s kojim je bio sinonim (KK Partizan), bez obzira na kraće epizode u drugim sredinama, ugasio se jedan život – tek započet, u 26. godini. Tog kobnog 12. decembra završio je trening ranije i oko 21 sat krenuo prema svom automobilu. Na parkingu dvorane „Pionir“ (danas dvorana „Aleksandar Nikolić“) pogođen je s dva hica u predjelu glave. Njegova najvažnija borba trajala je još tri dana. Za razliku od onih pod obručima, završila se tragedijom kakva nije zabilježena u historiji jugoslovenskog sporta.
„Sve je strašno, bez obzira na protok vremena. Sjećam se da sam bio na tom, ispostavit će se, nažalost, posljednjem Harisovom treningu i da sam pola sata prije tragedije otišao kući. Trebali smo sutradan rano ujutro putovati u Istanbul na utakmicu protiv Efes Pilsena (Anadolu Efes). Onda me je pozvao ekonom Nikola (Tomašević) i rekao mi ono što mi je rekao. U početku nisam mogao vjerovati da je to istina. Nekoliko puta sam ga pitao: ‘Je li stvarno, Nidžo?’, pa sjeo u auto i odmah otišao prema Urgentnom centru. Svi smo se tamo okupili – njegovi roditelji, prijatelji, mi iz kluba… Ostali smo do jutra čekajući bilo kakve vijesti. Naredna dva dana proveli smo u njegovoj kući s Radmilom i Ismetom…“, prisjeća se Dragan Todorić u razgovoru za Sport Klub.
On nije bio jedini tadašnji sportski direktor koji nije mogao povjerovati da je nešto ovako moguće.
„Nazvala me je sestra i rekla da je na televiziji čula da je neko pucao u Harisa. Rekla sam joj da je nešto pomiješala, da nije dobro čula, a ona mi je nastavila objašnjavati kako su prekinuli program da bi objavili vijest o pucnjavi“, pričala je svojevremeno Harisova majka Radmila u potresnoj, ličnoj ispovijesti povodom jedne tužne godišnjice.
„Svi smo tada čekali i potajno se nadali da se neće desiti ono najgore. Ali, nažalost, javili su… kraj…“
Da bol roditelja bude još veća, ni nakon dvije i po decenije ubica ili ubice nisu izvedeni pred lice pravde.
„Do danas je sve ostalo nerazjašnjeno, niti je roditeljima, odnosno majci, s obzirom na to da je otac Ismet u međuvremenu preminuo, ikada saopćeno ko je i zašto to uradio. Mislim da bi majci barem malo bilo lakše, a ne ovako… Šta da kažem, prvi put se nešto takvo desilo s članom KK Partizan, možda i šire, ne pratim sve sportove, ali… Živjeli smo, a nažalost i dalje živimo u zemlji u kojoj se takve stvari mogu desiti – i dešavaju se. Ali, bilo je nezapamćeno strašno. Da se nekome tako nešto dogodi praktično na njegovom radnom mjestu, i to na takav način…“, emotivno će Todorić.
U sličnom tonu nastavlja i klupska legenda:
„Haris je bio sjajan momak, odličan igrač, dobar prijatelj i jedan od najomiljenijih u našem klubu. Prije svega, bio je dobar čovjek, kojeg su svi voljeli i s kojim su svi željeli provoditi vrijeme. Divim se njegovoj majci koja svih ovih godina, svaki put kada se sretnemo, još uvijek ne može povjerovati da mu se to desilo i da ga više nema…“
I nakon 25 godina od pogibije Harisa Brkića – suzama se i dalje ne vjeruje…
