Program obilježavanja Dana nezavisnosti BiH nastavljen je danas polaganjem cvijeća na Spomen-kosturnicu poginulim borcima iz NOAR-a i na Spomen-obilježju šehidima i poginulim borcima iz proteklog rata.
U sali Općinskog vijeća održana je i svečana sjednica Općinskog vijeća, a prisutnim se, uz čestitke, obratila predsjedavajuća Općinskog vijeća Visoko, Mirela Mateša Bukva.
Na današnjoj svečanoj sjednici, načelnica Amra Babić je čestitala gostima, vijećnicima Općinskog vijeća, sugrađanima Dan nezavisnosti BiH i napomenula da svečanost trenutka nameće obavezu prisjetiti se šta se dogodilo 1. marta 1992.godine.
– Tog dana 1992. godine, od 64 posto građana Bosne i Hercegovine koji su se odazvali referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 99.44 posto glasalo je „za”.
Referendumsko pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Referendum o nezavisnosti značio je potvrdu opredjeljenja većine građana prema budućnosti zemlje.
Ukaz o proglašenju zakona kojim se 1. mart proglašava Danom nezavisnosti Bosne i Hercegovine i državnim praznikom potpisao je predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović 6. marta 1995. godine, tačno tri godine nakon što je Republička izborna komisija Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine potvrdila rezultate referenduma o određivanju statusa Bosne i Hercegovine.
Do danas se stavovi u dva bosanskohercegovčka entiteta, Federaciji Bosne i Hercegovine i Republici Srpskoj, u vezi sa obilježavanjem ovog dana nisu približili. Tako će i ovaj 1. mart u Federaciji BiH biti obilježen kao državni praznik, dok će u Republici Srpskoj to biti običan radni dan.
Dužni smo dodatno napomenuti i nekoliko historijskih činjenica:
Od sredine septembra do sredine novembra 1991. godine, oslanjajući se na općine u kojim je osvojio vlast, SDS uspostavlja tzv. srpske autonomne oblasti koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne od centralne vlasti. Uslijedio je referendum srpskog naroda, 9. i 10. novembra 1991. godine, na kojem su Srbi izglasali uspostavljanje tzv. samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom priključenja ostacima SFRJ. Vlada BiH iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevažećim, tako da nije poduzela nikakve dalje mjere. Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. novembra 1991. godine proglasio tzv. Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18. novembra 1991. godine u Grudama je proglašena i tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna (HZHB).
Raspad SFRJ, nezavisnost Slovenije i Hrvatske inicirao je da Skupština BiH , 15. oktobra 1991. godine donese Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor između svih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. Na razini Predsjedništva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se regruti i rezervni sastav neće slati u JNA. Ujedno, mobilizirani su rezervni odredi MUP-a BiH i upućeni prema Bosanskoj Gradiški i Bosanskoj Kostajnici da bi spriječili eventualne sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. Ipak, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile srpske paravojne formacije.
O sudbini republika bivše Jugoslavije, pa i Bosne i Hercegovine, intenzivno se razgovaralo i na međunarodnom planu. U holandskom gradu Den Haagu je 5. novembra 1991. održana Konferencija o Jugoslaviji nakon koje je Arbitražna komisija Konferencije donijela ocjenu kako se radi o disoluciji zemlje. U praksi je to značilo da SFRJ više nema pravni identitet na međunarodnom planu. Evropska zajednica je 16. decembra 1991. godine usvojila Deklaraciju o Jugoslaviji kojom su pozvane jugoslovenske republike da do 23. decembra apliciraju za status nezavisnih država. Predsjedništvo SRBiH je tri dana pred istek tog roka, bez glasova srpskih članova, donijelo odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SRBiH kao nezavisne države. Međutim, izvještaj Arbitražne komisije Konferencije o Jugoslaviji, uslovio je međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine provođenjem općeg referenduma o nezavisnosti pod međunarodnom kontrolom. SDS je 9. januara 1992. godine “autonomne oblasti” formalno proglasio tzv. Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku – RS) prije nego što je Skupština BiH 25. januara 1992. godine uopšte donijela odluku da se održi referendum o nezavisnosti. Potom je uslijedilo proglašenje tzv. Hrvatske zajednice Središnje Bosne 27. januara 1992. godine
Vođena uslovom Arbitražne komisije, Skupština SRBiH je na burnoj i teškoj sjednici 25. januara 1992. godine donijela odluku o raspisivanju referenduma o statusu Bosne i Hercegovine. Istovremeno, Skupština SRBiH donijela je o odluku o povlačenju predstavnika SRBiH iz svih saveznih državnih organa i
organizacija SFRJ. Za skupštinsku odluku o referendumu glasali su predstavnici Bošnjaka i Hrvata, dok nije dobila podršku većine predstavnika srpskog naroda.
Dakle, od ukupnog broja (2.073.568) građana koji su glasali na referendumu za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44 posto (”Sluzbeni list RBiH”, br. 7; 27. mart 1992.).”
Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda.
Kao odgovor na referendum, srpske paravojne jedinice su podigle u razdoblju od 1. do 5. marta barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovačkim gradovima (Bosanski Šamac, Derventa, Odžak), među kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojeg su se razbuktale oružane borbe.
Tokom marta rukovodstvo SDS-a završava pripreme za početak rata. Dovršava se formiranje “srpskih opština”, kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vrše se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republičkog MUP-a koji su trebali činiti srpski MUP. Potkraj marta bilježe se mjestimična puškaranja (23. marta u Goraždu; 29. marta u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od početka aprila 1992. proširili cijelom Bosnom i Hercegovinom:
Službeno, kao početak agresije na BIH, smatra se 6. april 1992. godine, kad je napadnuto Sarajevo.
Ono što je uslijedilo dobro znamo.
Besmislu rata koji je kanio uništiti jedan narod i jednu državu ispriječilo se čudo bosanskog otpora, odluka satkana od inata i od prkosa: ostati i ospstati svoji na svome.
Agresija na BiH trajala je do 22.12.1995.g.kada je zvanično ukinuto ratno stanje.
Dejtonski mirovni sporazum potpisan je 21.11.1995.g. i potvrdio je BiH kao suverenu, nezavisnu državu u evropskoj porodici država.
Izgubili smo preko 100.000 života, dobili preko 2 miliona raseljenih ili izbjeglica, razaranja sela i gradova, uništenu privredu, ratne zločine i najveći od svih oružanih sukoba izazvanih raspadom Jugoslavije, odnosno najveći oružani sukob na tlu Europe nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Visoko je izgubilo 314 sinova na branicima grada i države, 123 civilnih žrtava, 38 nevine djece.Štete u privredi procijenjene su na oko 200 milijuna eura. U tom periodu Visoko je pružilo utočište i primilo preko 18000 raseljenih lica.
Danas, 23 godine poslije sticanja nezavisnosti, bitka za BiH nije završena.
Još uvijek su jake destruktivne snage, izvan i unutar nas, kojima nije interes opće dobro i blagostanje naroda.
Još uvijek ima onih koji BiH ne smatraju niti državom niti domovinom. Naše opredjeljenje je jasno. Jedinstvena, cjelovita, nezavisna, demokratska država BiH -zajednica svih njenih naroda.
U tom pravcu dužni smo svaki dan djelovati. Na to nas obavezuju srednovjekovni stečci i bijeli nišani iz 21. vijeka – pokošenih bosanskih zlatnih ljiljana. Na to nas obavezuje hiljadugodišnja državnost BiH, naša sadašnjost i budućnost naše djece, kazala je načelnica Babić.
Svečanost obilježavanja Dana državnosti BiH, obogatili su svojim nastupom učenici Gimnazije “Visoko” Amila Alibegović i Adnan Mešinović.
