Država i nadležne institucije zaboravile su žrtve nezapamćenog zločina u Hlapčevićima kod Visokog, gdje je 14. maja 2010. godine pomahnitali ubica Nedim Fejzić ubio tri, a ranio sedam osoba, među kojima četvero djece. Kako žive ožalošćene porodice, kako se s traumama nose djevojčice Emina i Adna, kojima je razjareni Fejzić ispred očiju ubio majke, a njih izmasakrirao nožem, nikoga ne zanima.
Dok sjedimo u avliji Mehe Rožajca u Hlapčevićima, kojem su u stravičnom masakru ubijeni otac Mehmed i supruga Zineta, a kćerka Adna bila teško povrijeđena, slušamo priču koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Nikoga osim dosadašnjih bezdušnih vlasti, koje su još jednom pale na ispitu humanosti.
Ništa od penzije
– Dok su ovdje bile kamere, dolazili su i oni kako bi se slikali. Dolazili i nikada se nisu vratili. Ne pita nas niko ni imamo li ni nemamo li, a kamoli kako se nosimo s našom tragedijom – kaže Meho koji ne može, a i ne pokušava zaustaviti suze dok priča o danima, mjesecima i sad već godinama borbe s bolom, tugom i nepravdom koja ga je snašla.
Osim Adne, Meho ima i sina, koji je od ove godine srednjoškolac, a u vrijeme tragedije pukom je srećom izbjegao susret s ubicom.
Gotovo da su opipljivi teret i tuga koji su se poput bremena svalili na pleća ovog hrabrog čovjeka, kojem je nedavno umrla i majka Šehida. Ubila je tuga, kaže Meho. Nagriženo mu je i zdravlje, ali najviše se brine za budućnost djece.
Uprkos tome što je država Adni i Irhadu dala samo po 14 maraka dječijeg dodatka, Meho im sam nekako uspijeva osigurati neophodne potrepštine. No, teško se miri s tim da im je zauvijek uskraćena majčinska ljubav i pažnja. Strahuje Meho i od Adninih neizgovorenih pitanja.
– Ne znam šta da joj kažem kad me bude pitala za majku. Još je malena da je odvedem na mezar i kažem joj da joj majka leži u zemlji. Ona to ne bi razumjela. Sad me još ništa ne pita, ali vidim da joj je već čudno što ima samo oca – priča ovaj hrabri otac koji je nakon tragedije morao napustiti posao kako bi se brinuo o djeci.
Među brojnim razočarenjima Meho je doživio i ono u ispostavi Zavoda penzijsko-invalidskog osiguranja u Visokom. Iako su im iz firme u kojoj je radila rahmetli Zineta poslali dokumentaciju potrebnu za ostvarenje penzije za djecu, Mehu su odbili.
– Odbili su me uz obrazloženje da mojoj rahmetli supruzi fali nekoliko mjeseci radnog staža i ja nisam više ništa pokušavao – priča Meho, navodeći još brojne primjere gdje je birokratija stala ispred ljudskosti.
U dvorištu ispred Mehine kuće pridružuje nam se i Šemsudin Bašini s četverogodišnjom kćerkom Eminom, još jednom Fejzićevom žrtvom. Saznajemo da se Emina gotovo do u detalje sjeća stravičnog događaja u kojem joj je ubijena majka Dževada, a ona teško povrijeđena i to pred njegovim očima.
Bašini i Rožajac: Meho je morao napustiti posao kako bi se brinuo o djeci
– Stalno mi se vraća slika kada je ubica zario Emini nož u stomak i onda je tako nabodenu podigao. Kada je bacio, vidio sam da su joj ispala crijeva. Mojoj supruzi nije bilo spasa jer joj je zabio nož u srce, ali smo barem Eminu uspjeli spasiti – priča Bašini, podsjećajući na detalje krvavog Fejzićevog pohoda koji do danas nikome nije jasan.
Tužili KCUS
Šemsudin Bašini, osim o Emini, brine se još o dvojici sinova. Jedan je još školarac, a drugi koji je u predvečerje kada mu je ubijena majka trebao poći na maturalnu zabavu na koju nikad nije stigao, jer ga je kući vratila stravična vijest, tek nedavno se zaposlio i jedini doprinosi porodici.
Porodice preživjelih žrtava trenutno su svu snagu usmjerile na pokušaje da dobiju tužbu protiv Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS), ali i drugih nadležnih institucija za koje smatraju da su mogle spriječiti tragediju u Hlapčevićima.
– Utvrđeno je da je Fejzić prije, u vrijeme i poslije ubistva bio u stanju neuračunljivosti. Na Kliničkom centru u Sarajevu znali su da je opasan i ipak su ga pustili da se slobodno šeta. U toku je sudski postupak protiv KCUS-a i već je održano jedno ročište – naglašava Meho.
Bašini kaže kako se sumnja da je za pokolj u Hlapčevićima odgovorna i policija u Visokom, za koju tvrdi da joj je nakon poziva upućenog u vrijeme Fejzićevog napada trebalo 28 minuta da dođe na mjesto zločina i da zbog toga treba ispitati i njihovu odgovornost.
Žrtve će pokušati dokazati i odgovornost pojedinih centara za socijalni rad, prije svega na Ilidži, gdje je Fejzić bio prijavljen, te u Kaknju, gdje je povremeno živio. Za njega su znali i u Visokom jer je njegova sestra, navodno dan prije ubistva, bila i u policiji i u Centru kako bi ukazala na njegovo agresivno ponašanje.
– Već smo prikupili određenu dokumentaciju, a trenutno našem advokatu ne daju Fejzićev dosje iz Centra za socijalni rad na Ilidži kako bi mogli pokrenuti još jedan sudski proces i zatražiti odgovornost nadležnih institucija – kaže Bašini.
Uskratili djeci i paketiće
O spremnosti vlasti da pomognu preživjelim žrtvama iz Hlapčevića najbolje govori podatak da prošle Nove godine za četvero djece nisu mogli obezbijediti ni paketiće. Bašini se tim povodom obraćao Općini.
– Javili su se tek nakon Nove godine i rekli su da ne mogu dati četiri, nego dva paketića. Kad nije moglo za svu djecu, Meho i ja nismo htjeli uzeti ni ta dva paketića – kaže Bašini.
Tužni bajrami
Dok se ovih dana svi raduju Kurban-bajramu, Meho kaže da su to za njega najtužniji dani i da su tuga i praznina još i veće.
– Nemam ni majke ni oca, da ih obiđem, ni moje supruge Zinete, da s njom bajramujem. Kad mi priđu da čestitaju, mene još više nešto stegne oko srca. A tako smo nekad lijepo živjeli – s uzdahom se prisjeća Meho Rožajac.
Za ubicu država izdvaja 4.500 KM mjesečno, za njegove žrtve ništa!
I Rožajcu i Bašiniju najteže pada to što se država, za razliku od njih i njihove djece, nesebično pobrinula za ubicu njihovih supruga i Mehinog oca.
– Zna se da država dnevno za Fejzića i takve poput njega izdvaja i do 150 maraka dnevno. Takve vrste ubica koštaju mjesečno državu i do 4.500 KM. A našoj djeci ta ista država nije ništa obezbijedila. Zbog nemara nadležnih koji su osobu opasnu poput Fejzića davno trebali zatvoriti, a to nisu učinili, i našoj djeci i nama uništeni su životi – kažu uglas Rožajac i Bašini.
Koliko se odnos pojedinaca u nadležnim institucijama promijenio kada su se “ugasile kamere”, svjedoči još jedno iskustvo Mehe Rožajca.
– Mjesec nakon tragedije odveo sam Adnu na kontrolu u Sarajevo. Sat i po sam čekao da nas prime ljekari u Kliničkom centru, iako su znali da je u hodniku ranjena beba koja je jedva preživjela. Nisu se ni zapitali znam li i mogu li je presvući – prisjeća se Meho.
(VisokoIN/Avaz)
