Gorka istina je da velika većina ljudi koji po internetu urlaju ‘Dajte nam fabrike da radimo!’ nije sposobna raditi u fabrikama.
Piše: Dario Kristić
”Uči sine, da ne bi mor'o kopat’!” Ta nas je rečenica, između ostalih, ukopala.
Tu stravičnu mogućnost, da ti dijete radi fizički posao, moralo se preduprijediti od malena, pa su brižni srednjestaležni roditelji kupovali knjige, stimulativne igračke, lego kockice i računare… sve ne bi li svoje neobično nadareno (i pedagogica je rekla da je on bar tri godine ispred ostale djece) potomstvo pripremila za akademsku naobrazbu, a spasili iz ralja te zvijeri što odbija bubrege, krivi leđa, sakati ruke i noge a zatupljuje um – fizičkog rada.
Odličan – pet
Znalo se tako već negdje od drugog osnovne ko je materijal za zanat, a ko će u gimnaziju. U gimnaziju će ovi što se ističu i odličan – pet. Na zanat, jel’, ovi što su već oko sabiranja i oduzimanja zapinjali, a do osmog će dogurati jer je osnovna škola obavezna. Tu onda uguraju i ove iz problematičnih porodica, pa i one što su možda bili i za specijalnu, sve kec, dvica, radna kecelja, vuneni džemper, kad se pobiju, frca đubre sa gumenih čizama. Otprilike se na to gleda da ako si završio na zanatu da si propao u životu.
Posljedica je toga da su za realno vrlo zahtjevne poslove [ko god kaže da zanat nije zahtjevan (i umni) rad, ja sam spreman sad izaći go do pasa da se njim pobijem] birana konstantno djeca koja ili zbog sticaja okolnosti nisu bila u stanju razviti svoje sposobnosti, ili su, hajmo bit’ realni, ograničenih sposobnosti. Ono nešto sitno što je i htjelo učiti utopi se u ispodprosječnost, koju i sam sustav generira svojom indolentnosti.
Gledam neki dan radnika, stanovitog gospodina, koji se predstavio kao stolar, iako je vjerojatnije da je htio reći da je tesar, na gradilištu, nije ni mlad pa da kažeš da se tek uči, kako reže dasku colaricu. Znate ono kad mi ljudi nestručni pilanju uzmemo nešto da režemo pa se zub pile zaglavi, pa trzaš tamo-vamo i onda
neće, i neće
i trzaš
i neće
i otkineš rub daske
i opet neće
i tek negdje, huh, od četvrtog, petog pokušaja, počneš pilati.
I onda odrežeš ukrivo.
E, to.
Upalim tad bateriju na telefonu i počnem hodati okolo. Kad su me pitali šta radim, rekao sam im: “Tražim majstora!” (OK, nisam ovo uradio, ali za potrebe teksta zamislite da jesam.) Poenta je da je danas u zemlji brutalne nezaposlenosti teško pronaći radnike, stručne majstore. Ima tu, naravno, i druga strana, da naše firme i kad nađu majstora i dadnu mu dobru platu ogule mu kožu od rada, jer radi ono što bi realno trebala petorica.
Gorka istina
“Ko je valj'o – il’ je pogino u ratu, il’ je pobjeg'o u Njemačku.” Veli jedan Salem, dobar čo'ek. (Tekst je o radnicima, pa je citat takav. Neću, valjda, Jesenjina citirati.) Znam ja da ima i drugih država gdje se može ispaliti. Njemačka ovdje ne predstavlja geografski pojam, nego neko daleko i uzvišeno mjesto, Valhallu, Hiperboreju, tako to…
Prije rata u inostranstvo su uglavnom išli slabije kvalificirani radnici, sirova radna snaga, bauštelci, ljudi koji nisu imali šta izgubiti. Danas, što i nije neka vijest od koje će vam se posjeći noge, odlaze intelektualci, ali i kvalitetna stručna radna snaga, dobri kovači, stolari, zidari… Tako je meni palo na pamet, onako baš originalno, da to nazovem hand drain. (Gugl'o sam pojam, prvih 20 rezultata nema ništa slično, proglašavam ga svojim.)
Gorka istina je da velika većina ljudi koji po internetu urlaju ”Dajte nam fabrike da radimo’!’ nije sposobna raditi u fabrikama koje Bosna i Hercegovina može podržavati. Nema, nekih struka jednostavno više nema. Postoje čitave općine u kojima radi po jedan električar i vodoinstalater, kantoni koji imaju jedan arhitektonski ured. U Goraždu ima jedan. Za kanton 10, onaj-koji-ne-zna-kako-se-zove, ne znam ima li ijedan. Postoje čitave građevinske firme u kojima nema VKV zidara. Elem…
Rad se ne cijeni. Floskuletina je iz medija kad lamentiraju nad lošom ekonomijom i slabom zaposlenosti. Kliše… No, svaki kliše u sebi sadrži istinu, inače ne bi bio kliše, veli David Thewlis u Nakedu.
Ljudi su uvijek, razumljivo, težili ka lakšem poslu. Maksimalno pojednostavljeno: Od motike su bježali na zanat, od zanata u fabriku, od fabrike u ured, iz ureda u menadžment, pri tom uvijek doživljavajući one ispod sebe manje važnim, zaostalim. Postindustrijsko društvo, koje svoju utopiju duguje jeftinoj kineskoj radnoj snazi i energiji mrtvih biljaka, društvo je fiktivnog rada, kojem ni najizmišljenija radna mjesta u socijalizmu nisu ni do koljena.
Svijet powerpoint prezentacija, beskonačnih workshopa i seminara, PR-a, human resource managementa, social media experta, virtualnih sastanaka i beskonačnog riplajjanja (ova riječ je namjerno ovako odvratna) na mejlove. Svijet gdje se, ako je vjerovati vijestima, reklamama i sapunicama, glavnom odgojnoobrazovnom sredstvu, samo kežualno sjedi oko kafe-aparata na vječnoj pauzi. Pravimo se da je to rad. Pravimo se da ti ljudi znaju cijeniti tuđi rad. Plot twist. Vjerojatno ne znaju, no tamo bježe ljudi, jer se tamo njihov rad cijeni više nego ovdje. Od čega onda bježe kad je ovo bolje?
Nakon osamostaljenja i Ureda visokog predstavnika, prepušteni sami sebi, uspjeli smo stvoriti sistem po svojoj mjeri. Sistem koji je u potpunosti odbacio rad, učinio ga besmislenim. Sistem koji radi tako što ne radi. Sistem koji se bazira na kočenju samog sebe, na stvaranju permanetne krize.
Nije kriv rat
Bizarna tvorevina koja se hrani diskriminacijom, mržnjom, kriminalom i kad sve ostale opcije ispuca, zaduživanjem kod lihvara (Međunarodni monetarni fond) napunjena ljudima (uz koji častan izuzetak, kojeg uvijek, jel’, ima), koji nikad nisu htjeli raditi, nisu ni znali raditi i, na kraju, nisu nikad htjeli ni naučiti raditi. Ljudima kojima je najviši domet, najglorificiranije, top, ultra radno mjesto koje mogu zamisliti mjesto administrativnog neradnika, ili kakvog poslanika. Nije bitan ni CV, ni seminari, ni workshopovi, ni iskustvo, ni znanje (roflmao, čak spominjem znanje) – bitno je samo, a to već znamo, ČIJI si.
Još danas formalno mašu diplomama stečenim na nekim livadskim fakultetima, pa ova država ima više doktora nauka od dobrih automehaničara. (I ne. Nije kriv rat. Nije kriv f***ing Dayton.) U tom sistemu više nisu prezreni samo zanati. Prezren je svaki oblik rada. Rade samo budale, oni koji se ne znaju snaći. Gubitnici. Od tih ljudi kojima je rad neki daleki pojam, očekuju oni koji su za njih glasali da stvore ambijent u kojem se može pristojno živjeti od normalnog, poštenog rada? Ne, ne očekuju. Oni očekuju da zasjednu na njihovo mjesto. Nema ovdje više mjesta za radnike. No country for working man. Ko ostaje ovdje, neka ne govori djeci “Uči da ne bi kopao”, nego “Budi podoban da ne bi radio.”
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Visokoin.com.
