Udruženje „Damar omladine“ je danas povodom 31. maja, “Dan bijelih traka”, kojom se pokušava skrenuti pažnju na ustrajno negiranje zločina počinjenih u Prijedoru, dalo podršku inicijativi „Jer me se tiče“, kojom se želi ukazati na policijske zabrane komemorativnih skupova žrtvama i odbijanje gradskih vlasti da dozvole izgradnju memorijala civilnim žrtvama u Prijedoru i na lokaciji logora smrti u Omarskoj.
Udruženje „Damar omladine“ je danas svoje portale prekrilo flipovima bijele boje u znak podrše inicijativi.
Simbolika bijelih traka dolazi iz trideset i prvog maja 1992.godine, kada su vlasti bosanskih Srba u Prijedoru (kasnije i u nekim drugim mjestima) izdale naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesprskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Ovo je bio početak kampanje istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracioni logori i činjeni drugi zločini, čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94% bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata sa teritorije opštine Prijedor.
Ovo je bio prvi put od 1939. i nacističkog proglasa po kojem su poljski Jevreji morali nositi žute trake sa plavom Davidovom zvijezdom oko rukava, da su članovi jedne etničke ili religijske grupe na ovaj način bili obilježeni za istrebljenje.
Položaj civilnih žrtava u Prijedoru se od prošle godine nije promijenio nabolje i nastavlja se borbom za prava i jednakost svih ljudi. Nažalost, Prijedor nije jedini primjer, postoje brojne druge sredine gdje se prema civilnim žrtvama vrši diskriminacija na osnovu etničke pripadnosti. Ova kampanja će poslužiti da se imenuju i druga mjesta gdje se žrtvama krše prava od strane vlasti.
Cilj ovogodišnje kampanje je da se pokaže gradskim vlastima u Prijedoru i drugim sličnim sredinama, da njihove zabrane ne mogu spriječiti dobre ljude u državama bivše Jugoslavije i širom svijeta da se sjećaju žrtava zločina i svjedoče o njihovom stradanju.
Ove godine posebno se želi ukazati na stradanje nedužne djece i maloljetnih osoba u ratu, bez obzira na njihovu nacionalnost. Želi se pokazati da suosjećanje može da slomi etničke barijere, i da, barem kad su djeca u pitanju, možemo da se sjećamo i suosjećamo sa žrtvama koje ne pripadaju “našoj strani”.
