DEFINICIJA ŽIVOTA U BIH
Inflacija, koja širom Evrope obara rekorde, u našoj zemlji je udvostručena zbog ponašanja bh. subjekata.
Kako za BUKU pojašnjava ekonomista Vjekoslav Domljan, u takvu situaciju smo došli jer su građani navalili na namirnice, što su iskoristili profiteri koji su snažno povećali cijene, a vlasti umjesto da smire situaciju pritiskanjem kočnice tj. obaranjem javnih rashoda i doprinesu hlađenju ekonomije, dolivaju ulje na vatru. Pojedine vlasti su, ističe Domljan, čak povećavale plate i zaposlenost i tako doprinosile uspostavi “đavolje spirale” tj. trke plata i cijena.
No, inflacija je, jasan je Domljan, samo manifestacija strukturnih poremećaja ekonomije i društva.
“Zamislite da tvornica (čitaj BiH) gubi vrlo sposobne radnike i klijente. Jedini načini da se riješi ta situacija je uvoz radnika i/ili rast produktivnosti i tim putem poveća izvoz. Zasad ništa od toga – ta pitanja nisu uopće na dnevnom redu vlasti. Stoga tjeraju starije u zemlju, mlađe iz zemlje, a firme u podzemlje. Besmisleno je govoriti o bilo čemu kad se stanovništvo snažno i ubrzano smanjuje”, slikovito objašnjava Domljan našu trenutnu ekonomsku stvarnost.
Interesovalo nas je i Domljanovo mišljenje o izostanku bilo kakve reakcije građana na divljanje cijena i indiferentnost vlasti.
Sve počinje, kaže, sa bh. kapitalizmom koji je iznjedrio dualno društvo – na jednoj strani je budžetarijat, a na drugoj prekarijat. Srednji sloj se rastače – postaje budžetarijat ili prekarijat – ili odlazi vani.
“I budžetarijat i prekarijat su fragmentirani uzduž etnoreligijskih i administrativno-političkih linija. U takvoj situaciji nije teško manipulirati glasačima. Vlasti nameću agendu koja se već 30 godina sastoji od izmišljenih problema, dok stvarni problemi ostaju po strani. Politička utrka se svela na pitanje ko će zajahati budžet – Kurta ili Murta”, jasan je Domljan.
To je, dodaje, situacija koju je nobelovac F. A. Hayek opisao u knjizi “Put u ropstvo”, koju je posvetio “socijalistima svih stranaka”. Za bh. izdanje bi posveta glasila “budžetarijatu svih stranaka”.
Napominje da se danas u BiH jedino časni među političarima, novinarima i nastavnicima u svom poslu ravnaju javnim dobrom. Ali to je tek početna tačka, dok zapokretanje pobune treba kolektivna akcija, a ona iziskuje organizaciju, resurse i vrijeme: “Niko se sustavno ne bavi potencijalnim agentima promjena tj. poduzetnicima, radnicima, studentima, nezaposlenima i mladima koji potencijalno čine armiju pobunjenih. Pobuna traži spremnost za trenutak i prosvjećene osobe dorasle trenutku. Pošto toga nema, ostaje uvoz pobune. A da li će do nje doći, s koje strane i na što će izaći, ostaje da se vidi.”
