U organizaciji Antifašističke lige Republike Hrvatske i Srpskog narodnog vijeća na Sljemenu je održana komemoracija obitelji Zec, kojoj je počast odao zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević.
“Ovdje stojim ponizno kao gradonačelnik Zagreba kako bi odao počast nevinim žrtavama, nevino pobijenoj obitelji Zec jer svi znamo što se ovdje dogodilo prije 30 godina, svi znamo tko su počinitelji, svi znamo koji su bili motivi, a isto tako znamo da za to nitko nije odgovarao. Tragično je da u posljednjih 30 godina gradonačelnik Zagreba nije komemorirao ovaj zločin i da se pušta da na taj način ovakvi zločini padaju u zaborav. Ovdje sam kao gradonačelnik zajedno s cijelom delegacijom u kojoj je i predsjednik Skupštine Klisović jer želimo živjeti u gradu gdje je zločin zločin, bez obzira tko ga je počinio i nad kim je počinjen i da za taj zločin počinitelji odgovaraju. Ovdje sam jer smatram da ovakvi zločini ne smiju pasti u zaborav kako se više nikad u budućnosti ne bi ponovili”, rekao je Tomašević.
“Zagreb će biti grad u kojem se svatko tko ovdje živi osjeća kao u svom domu, gdje nema diskriminacije po bilo kojoj osnovi. I gdje se svaki zločin kažnjava, gdje ne postoje nepravde kakve su se dešavale, u ovoj jednoj od najsramotnijih epizoda u suvremenoj povijesti Zagreba. Ovdje sam kao zalog bolje budućnosti da će Zagreb biti otvoren grad za sve, da će u njemu svatko imati mjesto, da će svi imati jednaka prava i mogućnosti. To je grad u koji vjerujem i Zagreb će takav biti”, poručio je.
Prije 30 godina u noći sa 7. na 8. prosinca pripadnici pričuvnih postrojbi Ministarstva unutarnjih poslova, tzv. Merčepovci, ubili su obitelj Zec. Otac Mihajlo ubijen je ispred obiteljske kuće, a 12-godišnja Aleksandra i njezina majka Marija ubijene su kod planinarskog skloništa, doma Adolfovac na Sljemenu.
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća (SNV) Milorad Pupovac kazao je da je “obitelj Zec i još mnoge obitelji u ovoj zemlji vjerovala u to da im njihov dom i njihovi gradovi pružaju sigurnost, da im odluka da budu s drugim ljudima u ratnim okolnostima jamči sigurnost i to je ono što simbolizira Aleksandra i njezini roditelji”.
“To je snažna poruka, vjera da ljudi u ratu mogu živjeti zajedno. Vjera da oni koji takvu vjeru poruše ovakvim zločinom, nemaju mjesta među vjerujućim sugrađanima, onima koji vjeruju jedni u druge, zajednički život, zajednički grad i u zajedničku domovinu”, naglasio je.
Aktivistkinja Tatjana Dragičević, i sama ratna stradalnica, ispred Antifašističke lige pročitala je proglas u kojem je naglašeno kako je Aleksandru iz sna i iz života otrglo ratno nasilje i učinilo je jednim od simbola djece žrtava rata, kao što su to po svojoj nesreći postali: Goran i Slobodan Čengić iz Ervenika, Dario i Tomislav Jurić iz Kostrića, Danijela Roknić iz Karlovca i mnoga druga djeca.
“Sva su ta djeca imala pravo na miran san i pravo na život”, dodala je.
Po njezinim riječima, mnogo je časnih i dobronamjernih inicijativa dolazilo s raznih strana i sve su one počinjale i završavale željom da rodni grad djevojčice Aleksandre.
