Zbog čega načelnica Visokog Amra Babić ne može dobiti još jedan mandat?

Piše: Damir Delić Đuljić

Na sredini smo 2015. godine i sljedeće godine su, da vas rastužim, opet izbori. Bliži se kraj i mandatu načelnice Općine Visoko gospođe Amre Babić, ali i mandatu lokalne vlasti sa rekordno niskim brojem SDA-ovaca i SDP-ovaca i rekordnim brojem političkih faktora koji djeluju na lokalnom nivou i treba 3 puta razmisliti o tome koja je stranka jer imena su poznata, a dresovi izmijenjani.

Amra Babić je, htjeli mi to priznati ili ne, ostavila vrlo dubok trag na političku scenu Visokog i na političku i društvenu sliku Visokog. Pratila ju je kombinacija neviđene hajke i otpora i neviđene podrške i izliva ljubavi i nježnosti. Neki su pod svaku cijenu željeli da budu pored nje, a neki su pod svaku cijenu izražavali otpor. Neopravdano, i jedni i drugi.

Šalio sam se na račun načelnice i njenog mandata, pravio intervju i komunicirao sa njom, satirično preko društvenih mreža tražio da me zaposli, ni jednog momenta je ne doživljavajući ni kao političkog favorita ni kao omraženu ličnost koja zaslužuje prezir. Zapravo sam sve vrijeme mislio da uprkos svemu treba pokazati poštovanje i biti čim korektniji. Danas procjenjujem da, ako odbijemo ljetni pretkampanjski period i predizbornu kampanju, načelnica zapravo već ulazi u posljednju godinu svog mandata.

Visoko je u njenom mandatu dobilo modernizovanu općinsku administraciju, pravila za zaposlene u Općini i one koji je posjećuju, ponešto izmjena na čelu javnih preduzeća, fenomenalan projekat izgradnje šetališta od Betonskog mosta do „Sicilije“, mnoštvo vrijednih i korisnih projekata i posjeta, veliki publicitet i fokus javnosti i mnogo vrijednih i korisnih sitnica koje će sljedećem načelniku biti pravi izazov. Amra je dobila dobre plate, publicitet, mnogo neiskrenih prijateljstava i iskrenih neprijateljstava, četiri godine odvojenosti od porodice i 24-satnog rada. Ja sam potpuno ubijeđen da nema nikakve šanse da osvoji novi mandat i da mene pita za savjet, rekao bih joj da se i ne kandiduje. Da budemo iskreni: nakon mlakog Muniba Alibegovića koji je bio lojalan svima koji su mu trebali i nedostupan za sve koji mu nisu trebali, Visoko je dobilo određeno osvježenje. Međutim, ako se prisjetimo Alibegovićevog kraja mandata, evidentno je da je i količina negativne energije neuporedivo veća. Šta je to zbog čega načelnica ne može dobiti još jedan mandat, i zbog čega je otpor prema njoj toliko izražen?

1. Scenarij kojim je izabrana za načelnicu

Prije nego što je to, SDA-ovski vješto i proračunato, potvrdio narod, načelnicu Babić je zapravo izabrao lider najmoćnije lokalne stranke. Već tad se pojavio dojam da načelnika neće birati narod nego on. On lično, sa motivima za bavljenje lokalnom politikom koje još ne razumijem. U pripremnom scenariju u kojem su neki od njegovih najvjernijih saradnika odbili takvu mogućnost. U nekako ponižavajućem scenariju, autokratski, sa mjesecima špekulacija i čekanja da se pojavi ime budućeg pobjednika. Nema tu ništa neregularno. Sve je bilo po zakonu, sa ogromnim teretom koji je bio nepodnošljiv i za gledanje izvana. Stvorena je mrlja koja se neće raščistiti. Nikada i nikako.

2. Potpuno promašene komunikacije sa javnostima.

Kada je već tako izabrano, trebalo je biti jako pažljiv sa čuvanjem dostojanstva i sa odabirom najbezbolnijih, najodrživijih i najjednostavnijih komunikacijskih poruka. Komunikacijske poruke su pisali volonteri, a za online komunikacije se brinula magistrica Dinka Omanović. Nema šta nismo pročitali i vidjeli i progutali, nema kakve priče nismo čuli. Još kod one čuvene PR floskule „prva pokrivena načelnica u Evropi“, koja je ispranija i potrošenija od komentatorskog zaključka da je „lopta okrugla“, rekao sam da je to najpogrešniji mogući scenario. Pokrivenim ženama je, bilo gdje na svijetu, vrlo teško iznijeti teret njihove odluke da nose hidžab, a ako ih slikaju 10 puta dnevno i ako prate njihov rad, nemoguće je odbraniti dostojanstvo pa i teret. Komentarisali su i pantalone i majice, i šminku i marame, i kako sam i pisao, psovali mjesto na kojem klanja. Nisu oni krivi.Krivo je neshvatanje značaja komunikacija i amaterisanje sa najosjetljivijim dijelom u obavljanju tako odgovornog posla.

3. Odabir saradnika.

Načelnica Babić je odabrala saradnike među kojima nema vrsnih eksperata, visočkih dijamanata, sjajnih momaka i djevojaka koji bi plaćene poslove zamijenili profesionalnim angažmanom u njenom uredu. Koje bi masno platila da ispravljaju greške, da rade žestoki timski rad i da naprave bolji ambijent za život svih Visočana. Svi koji su odabrani su bili „onako“. Solidni. Berizbelkićevski sindrom koji je Harisa Silajdžića uvijek činio još ljepšim, a Stranku za BiH još manjom.

4. Raskid sa matičnom strankom.

Uz prethodne tri tačke za koje ne bih znao reći koja je bolnija i koja više navodi na plač, dolazi i do raskida sa matičnom strankom. Nemam ja pojma ko je tu kriv i za šta je kriv, tek, jasno je da izlazak iz SDA nije „preživio“ niko, pa ni Mirsad Kebo. SDA je velika organizacija i da su htjeli da stanu uz nju, sav scenarij bi bio drugačiji. Umanjit će to moju pronicljivost, ali čini se da i stavovi SDA odražavaju ovo što govorim. Zaključeno je da od novog mandata – nema ništa.

5. Konačno, osjećaj koji su stvarali kod ljudi.

U svemu tome, jedan obični građanin Visokog ostaje potpuno bespomoćan gledajući način na koji je „prva dama Općine izabrana“, frustriran i zacrvenjen sramotnim komentarima i fotografijama koje nisu curile nego tekle u javnost, nokautiran listom saradnika koja ostavlja dojam da za političke i profesionalne podvige treba biti samo lojalan, tih i veseo, i uplašen konačni raskolom koji dokazuje da za neposlušnost glava pada u sekundi, bilo kome, pa i čeličnoj načelnici.

Vjerovatno je u mandatima Jusufbašića, Salčinovića i Alibegovića bilo gore, ali se nismo osjećali tako jadno i poniženo, i nema te kampanje, aktivnosti i promjene koja bi taj osjećaj izliječila.

Konačno, ne sumnjam da će naredna godina dana razjasniti buduću sliku Visokog, kao što ne mislim da je ovo vrhunac poniženja koje smo vidjeli. Kompas je pogubljen, na svim nivoima, vrijednosni sistem je isključivo priljubljen uz interese i novac, i što je najgore – one prave marljive dobrice šute i rade svoj posao. Daleko od politike, izbora, opštinskih odbora, poniženja i zalaganja obraza za ljude koji ga ne zaslužuju. I što je najgore – uglavnom daleko i od – Visokog.

(Damir Delić Đuljić/Visokoin.com)

Vezani članci

Kako će današnji Facebook vjernici, lažni moćnici, rak-rana ovog društva tražiti oprost od Boga

VISOKOIN.COM

Moje priče za Muzej ratnog djetinjstva: kako smo zaustavili kolonu JNA, sporna rakija učitelja Šahina, torta od sirutke, hrabri vojnik Kalc, Franjevci, izbjeglice i – Nazif Gljiva

VISOKOIN.COM

Pismo mojoj generaciji: Veliki smo ljudi, dužni smo da budemo veliki i pravi – već danas

VISOKOIN.COM

10 licemjernih rečenica sa kojima ne možemo nikuda, a bez kojih ne znamo

VISOKOIN.COM

Baš me briga ko će biti načelnik Općine Visoko 2016-2020

VISOKOIN.COM

DAMIR DELIĆ ĐULJIĆ: 7 činjenica o Kulturnom centru Altintag-Visoko

VISOKOIN.COM