Visočanka Adisa Lepić je samo jedan od primjera da ustrajnost i hodanje po trnju i kamenju donosi rezultat. Njena priča doslovno počinje od trnja i kamenja, a do danas je došla do poglavlja gdje uposlenica Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Ljubav prema arheologiji, istraživanjima i životnom putu ispričala je u razgovoru za Radio Zenit.
Na početku razgovora Lepić nam je kazala da je u osnovnoj školi zahvaljujući nastavnici Jasmini Uzunalić zavoljela biologiju, ali da je u srednjoj zahvaljujući profesorima Gimnazije u Visokom ta ljubav prevagnula na historiju zbog čega je donijela odluku i šta želi studirati. Isprva, planirala je studirati dvopredmetno historiju i arheologiju, ali odlukom njenog prijatelja arheologija je “presudila”.
– Postojale su historijske sekcije, obilazili smo arheološke terene i lokalitete po BiH i regionu, posjećivali smo spomenike i to me zainteresovalo, a biologija je tada već postala daleka i ti momenti su odlučili da se bavim ovim čime se bavim danas. Ostala je ljubav i prema historiji, 2008. godine otvorila se katedra arheologije i htjela sam studirati dvopredmetno. Međutim, kako sam se odlučivala šta kako, kolega iz gimnazije s kojim sam otišla u Sarajevo da se upišem na fakultet prekrižio je arheologiju i to je bilo to. To je ipak bilo nešto što sam voljela, samo sam mislila da ću prije pronaći posao s historijom – kaže Lepić.
Dodaje da su tokom studija sve studente privlačili tereni te da i sebe najviše definiše kao terenski tip arheologa, a s obzirom da živi u Visokom koji je posebna priča s obzirom na period kojim se tada, ali i danas bavi, srednjovjekovni, svoj grad smatra riznicom tog perioda koji bi joj, da nije otišla raditi u Sarajevo, bio posao za čitav život.
– Nikada se ne zaboravljalju prvi tereni, a to je lokalitet u Visokom, utvrda Čajengrad u Gračanici kod Visokog i tu sam vodila istraživanja dvije godine – kaže Lepić te dodaje da su tu pronašli veoma vrijedne stvari.
– Drugačije je kada se pronađe keramička posuda ili zlatni nakit, ali sve je vrijedno. Ne mogu zaboraviti ni istraživanje u Makedoniji gdje smo radili bazilike i srednjovjekovni grad, a pronašli smo i podrum s pićem kojeg su kolege s kojima smo radili otvorili naredne godine – pojašnjava Lepić za Radio Zenit.
Ističe da je zadovoljstvo kada se otkrije nešto novo što je svakodnevnica tokom revizija kolekcija te da je nedavno otkriveno da je kod Širokog Brijega postojao bizantijski vojnik s luksuznom opremom i naoružanjem.
O tome da li smo svjesni svog bogatstva, historijskog prije svega, Lepić kaže da nismo jer bogatstvom se danas smatraju druge vrijednosti, a da sve lijepo, kao što je priroda i arheologija prepoznamo kada se od toga odaljimo.
Njen put od terena do Zemaljskog muzeja u Sarajevu je doslovno trnovit i pun uzbuđenja.
– Kod nas se sve svodi uvijek na to ko stoji iza nas. Ali, iza mog uspjeha stojim samo ja i moji roditelji koji su me finansirali. Od studija, gdje sam bila samofinansirajući student, bavila sam se volonterskim radom, i to je uredu i danas, do diplome kada vam niko ne garantuje posao. Ne podrazumijevamo, ali u tom momentu kada završite studij bilo koji, želite što prije početi raditi, željni ste posla, da zaradite i opravdate vrijeme i novac koji vam treba za život, ali kod mene je to išlo tako da sam radila pripravnički, a nakon Zavičajnog muzeja u Visokom gdje sam uradila pripravnički, radila sam terene za dnevnice, ili nikakve dnevnice – ispričala je Lepić te u nastavku razgovora otkrila da je radila besplatno šest mjeseci i za Zemaljski muzej u Sarajevu gdje je danas zaposlena već pet godina.
Adisa je trenutno načelnik/ca Odjeljenja za arheologiju, a u budućnosti uz rad u muzeju više vremena želi posvetiti naučnim radovima i doktorskom studiju kako bi proširila svoje znanje u polju istraživanja koje voli.
