Kada su špijuni KOS-a postali svjesni da će Rekić Sead, svojim priznanjem,
povući za sobom u zatvor sve ključne ljude KOS- u RBiH od Muslimović Fikreta preko Mujezinović Envera pa sve do njihovih ljudi ugrađenih u gotovo sve strukture RBiH, obavili su razgovor sa Izetbegović Alijom zahtijevajući od jjega, ultimativno, smjenu Sefera Halilovića i čitave garniture ljudi kojima je Sefer Halilović naredio da se do kraja obračunaju sa neprijateljskim špijunima ubačenim u naše redove.
Izetbegović, iako je imao problema sa stalnim Seferovim opiranjem zbog pristanka na pregovore o teritorijalnom preustroju RBiH, iako je Sefer stalno pitao gdje su nestali novac i oružje za dati za odbranu RBiH, iako je imao sa Seferom nekoliko strateških razmimoilaženja o državi i njenoj odbrani, nikada ga nije mogao zamijeniti jer je bio svjestan Seferovog uticaja na borbu i borce. Međutim sada, kada je istraga protiv špijuna KOS-a došla u tu fazu da je hapšenje Muslimović Fikreta bilo stvar dana, i kada je postalo jasno da će Mujezinović Enver biti uhapšen odmah nakon Muslimovića, Izetbegović je reagovao momentalno.
Naravno postavljaće se, i već se postavljaju, pitanja zašto je Izetbegović štitio, branio i pazio špijune KOS-a? Nema preciznijeg niti razumnijeg odgovora od onoga da je on bio njihov nekadašnji kolega o čijem radu su oni, očito, znali toliko puno da su mogli izdejstvovati smjenu šefa Armije u trenutku kada je njihova sloboda došla pred svoja zadnja vrata.
Izetbegović, odlučan kakvim ga pamtimo, poziva u Sarajevo Delić Rasima da preuzme funkciju prvog čovjeka vojske. Delić, stigavši iz Isturenog mjesta ŠVK Visoko i tamošnjeg Logističkog centra bio je potpuno nepripremljen za to mjesto a autoritet i harizme među borcima i narodom nije ni imao jer za njega, do tada, niko nikada nije ni čuo. Ali, poznavao ga je jedan vojnik ARBiH…
Vojnik 10.bbr Faik Avdibegović će u svojoj izjavi od 31.7.1992.g., datoj u prostorijama SDB-a, u vezi s pregovorima sa srpskom stranom pred izbijanje agresije na RBiH reći: „Negdje oko 25.aprila 1992. godine kao pripadnik Zelenih beretki na traženje general majora Karanušić Ante i potpukovnika Delić Rasima, uz posredovanje Jefotvića, ime mu ne znam po nadimku Bebana, nastanjenog u Knegincu, sastali smo se u kasarni „Zlatište” kao rezervnom mjestu Druge vojne oblasti. Pored mene sa naše strane bili su Azem Sinanović kao povjerenik MZ Širokača, Suljo Agić zamjenik komandira SJB Stari Grad i Karamustafić Muhamed, komandir Zelenih beretki na Mahmutovcu. Sa suprotne strane bili su Karanušić Ante, Delić Rasim, Kapur Neđo predsjednik SDS-a za Trebević…”
Dakle, Delić je na dan 25.4.1992.g. još uvijek bio u agresorskim jedinicama koje su opsjedale Sarajevo i razarale RBiH. Nije, objektivno, ni bilo za očekivati da čovjek (Delić) sa ovako teškom moralnom hipotekom, sa hipotekom logističara, bude dobar komandant ali je itekako bilo za očekivati da bude poslušan vojnik politike.
Kada je Delić stigao u Sarajevo nije se, po vojnim pravilima, javio svom šefu (Seferu) već je potrčao odmah u Izetbegovićev kabinet. Tamo ga je Sefer i zatekao kako sjedi skupa sa Izetbegovićem. Nakon što mu je Sefer održao predavanje jer se nije javio kada je stigao i nakon što je Delić pocrvenio sagevši glavu od stida, održana je sjednica Predsjedništva RBiH na kojoj je donesena odluka, protivno Ustavu RBiH, o Delićevom imenovanju. Koliko se Izetbegoviću žurilo da spasi svoje dugove iz KOS-a govori činjenica da je Predsjedništvo donijelo odluku bez potrebne većine, da je glasao čovjek koji nije član Predsjedništva imkojem je Izetbegović rekao da dođe i glasa te da je ustanovljena funkcija koja po Ustavu ne postoji na šta će ih kasnije upozoriti pravna služba. Kada da ovaj pravni cirkus završio počeli su, u nevjerici, da zovu komandanti htjevši da napuste borbu. Među prvima je nazvao komandant Gardijske brigade “Delta” Dino Aljić.
Prvo je razgovarao sa Midom Aljićem, šefom Seferovog obezbjeđenja Aljić Midom.
Bilo je 18h i 50min:
Dino: Halo?
Mido: E, dje si?
Dino: Kaži…?
Mido: Šta ima? Dešavaju se se neke čudne stvari…
Dino: A?
Mido: Halo! Dešavaju se neke čudne stvari!
Dino: Ja…?
Mido: U glavnoj kući znaš…
Dino: Ja…
Mido: Ovoga…valjda treba da dođe na mjesto glavnog onaj Rasim Delić! Znaš li koji je?
Dino: Aha…
Mido: Proizvode se neki ljudi i među njima i Fićo (Fikret Muslimović op.a) u generale.
Dino: Aha…. Mido: Pa eto samo da znate. Nešto nije jasno? D: A glavni?
Mido: A?
Dino: A glavni šef?
Mido: Ma on ostaje, al’ ovaj će mu biti glavni!
Dino: Aha. A koji je to ne znam ja njega!?
Mido: Debeli onaj, što se dvadeset pet kila ugojio u ratu!
Dino: Aha. Odakle je?
Mido: Iz Visokog!
Dino: Aha…
Mido: To ti je zet od Hasana Čengića!
Dino: Aha…
Mido: A to je sve Fićo pogurao preko ovoga krila!
Dino: Aha…
Mido: Ma samo da znaš pa ćemo vidjeti! Sad ja vidio prijedlog, jebo sam im i državu i sve!
Dino: Čuj to jebo…
Mido: Ma nema, znaš koliko su generala stavili 6 – 7, i nešto pukovnika,Talijan i šta ja znam…
Dino: A ovo ostalo?
Mido: Da puše kurac umjesto cigare! Pa ja dobro, nek oni vode rat!
Dino: Nema problema!
Mido: Čuvajte se. Nemojte nigdje ići!
Iz Tuzle je, ne znajući šta se događa, Sefera pozvao komandant 2.Korpusa ARBiH, Hazim Šadić:
Sefer:… Ovdje su ti počeli sa nekim promjenama. Hoće Rasima da dovedu za komandanta štaba glavnog i tako nešto znaš tu…Pored svih ovih belaja još i oko toga da se batrgamo!
Šadić: E Bože ti sačuvaj!
Sefer: Ja ću podnijeti ostavku, povlačim se! Ovako preliminarno ovaj…
Šadić: Nemojte to!
Sefer: Ovako da te preliminarno samo upoznam!
Šadić: Sefere?
Sefer: Da?
Šadić: Nemojte sad, nije to vakat jebem mu vraga!
Sefer: Pa nije vakat, nije vakat ni za ovo, isto tako iza leđa napravljeno, mučki da je to van zdrave pameti…
Šadić: A Bože ti fala…
Nekoliko minuta nakon Šadića, Seferu se javio komandant Gardijske jedinice „Delta”, Dino Aljić:
Dino: Dino, komandant „Delte”…
Sefer: Halo?
Dino: Halo?
Sefer: Da…?
Dino: Gospodine načelniče?
Sefer: Kako si Dino?
Dino: Recite mi šta ima?
Sefer: Pa uvedena je nova funkcija komandanta glavnog štaba. Rasim Delić je komandant štaba po njihovoj odluci!
Dino: Pa šta ćemo?
Sefer: Ništa!
Dino: Kako ništa?
Sefer: Ništaaaa…
Dino: Hoćemo li raditi šta?
Sefer: Aaaa Dino, sve što bi radili protiv sebe bi radili, protiv naše borbe bi radili.
Dino: Aha…
Sefer: Oni su u šest donijeli odluku, mi ćemo, ja sam rekao da ja ne želim ostati, oni su rekli ostaješ načelnik štaba itd. Ja smatram da je to za mene uvrijedljivo i ja sam rekao da su me uvrijedili na takav način da to nije korektno da su me trebali pitati itd. Ja sam se digao i otišao sa sjednice!
Dino: Aha…
Sefer: Tako da…
Dino: Hoćemo svi ruke dizati?
Sefer: Ne, ne. Mi ćemo našu borbu nastaviti zbog nas samih, a neka oni snose posljedice odluke koju su donijeli. Ja u to ne ulazim!
Dino: Dobro! Dobro!
Sefer: Valja?
Dino: Valja!
Sefer: Hvala ti Dino!
Dino: Allahimanet.
Sefer: Allahimanet!
Nešto kasnije, telefonom se javio i predstavnik žepljaka u Sarajevu, dr.Bećir Heljić:
Sefer: Šta ima?
Dr.Heljić: Evo ja sam se javljao i ranije. Znam da je duže sastanak trajao.
Sefer: Aha. Situacija se dosta izmijenila.
Dr.Heljić: Ja?
Sefer: Neke stvari su se desile koje jednostavno nisam pretpostavljao…
Dr.Heljić: Dobro?
Sefer: Za komandanta Glavnog štaba je imenovan danas gospodin Rasim Delić. Za njegove zamjenike Divjak i Šiber. Meni predlažu da ostanem načelnik štaba ,ja ću podnijeti , u toku je pisanje ostavke, da podnesem ostavku i tako. Prema tome, ovaj…
Dr.Heljić: Rasim Delić?
Sefer: Jeste.
Dr.Heljić: To je onaj iz Visokog je li?
Sefer: Aha. Eto šefe ja ću podnijeti ostavku pošto to mislim da nije…Urađeno je na način koji nije dostojanstven, nije ljudski, nije korektan itd…
Dr.Heljić: Ljudi moji…!
Sefer: Istorija će ocijeniti svačiji dio…
Dr.Heljić: Jest, u pravu si!U pravu si, svoj posao radi, ostani dosljedan onome što si bio!
Sefer: Ne, ja uzimam pušku gore u „Deltu”. To je gardijska brigada.
Dr.Heljić: Ostani ono što si bio! Teško je ovo, mi smo razgovarali dosta, meni je drago i mnoge stvari slično razumijemo, ali juče smo neke stvari rekli koje su jasne apsolutno!
Sefer: Ja uzimam pušku i idem među borce! Tamo sam počeo s njima, a i s njima ću nastaviti.
Dr.Heljić: Jeste!
Sefer: Važi…
Dr.Heljić: Prijatno!
A onda se, u sred čitave gungule, neočekivano, javio i „
Ćelo Ramiz”.
„Ćelo Ramiz”: E, Ćelo je, daj mi šefa!
Nn: Ko je ?
„Ćelo Ramiz”: Ćelo!
Nn: Ćelo?
„Ćelo Ramiz”: Ja!
Nn: Sad ćemo provjeriti.
Sefer: Halo?
Ćelo Ramiz”: Alo?
Sefer: Kaži Ćelo?
„Ćelo Ramiz”: Kako si generale?
Sefer: Evo dobro sam… „
Ćelo Ramiz”: Šta je ovo. Sad sam bio kod „Delte”, kod njega puna borbena gotovost, kaže da neki prijedlog stig'o da dolazi neki iz Visokog, novi načelnik štaba…
Sefer: Eeee molim te nemojte talasati ništa, nek ide sve sa svojim tokom. Vidjet ćemo šta ćemo uraditi.
„Ćelo Ramiz”: Čuj šta ćemo uraditi!? Halo?
Sefer: Daaa čujem te!
„Ćelo Ramiz”: Pa šta ćemo?
Sefer: Pa ništa, nek dođe komandant novi i gotovo. Šta ima veze, šta ćemo uraditi, jebi ga! Odluka Predsjedništva, poslušat ćemo i gotovo!
„Ćelo Ramiz”: Nemojte pričati!? Ma ništa, mi smo sad bili,ja Dino „Delte” i dole onaj Ismet Hadžić, mi smo dogovorili nema govora, mi otkazujemo komandu korpusa!
Sefer: Šta da radite?
„Ćelo Ramiz”: Otkazujemo komandu korpusu!
Sefer: Nemojte, vidjet ćemo ko će komandovati korpusom,ovaj…
„Ćelo Ramiz”: Ne, ne, ne, mi sad bili ovaj i sa Cacom i sa Deltom i gore na sasnatku jednom i mi smo dogovorili. Tako ja sam obezbjedio komandu ovdje, dao punu borbenu gotovost, nema govora o tome, ja otkazujem samo da znate! Ja otkazujem komadnu, uopšte ne poznajem korpus više!
ALIJA IZETBEGOVIĆ: „NE MOŽE VOJSKA ODREĐIVATI KO ĆE BITI KOMANDANT TUDE” Izetbegović je vrlo brzo saznao da smjenu ne prihvataju mnogi komandanti korpusa i brigada te da je moguće da dođe do opstrukcije naređenja od strane vojske. Prepavši se da mu se Seferova smjena ne vrati kao bumerang i da njegovi štićenici iz KOS-a završe promptno u zatvoru pozvao je Glavni štab da se informiše kako ide primopredaja dužnosti. Mislio je, što se vidi iz prisluškivanih razgovora, da će Sefer sigurno odbiti naređenje i povući većinu oficira za sobom. Ali odakle ovo mišljenje Izetbegoviću, odakle ta bojazan? To ćemo saznati puno godina kasnije kada dobijemo arhivu u rukama: Muslimović, Mujezinović i drugi špijuni KOS-a filovali su mjesecima Izetbegovića kako Sefer želi da izvrši državni udar i preuzme vlast što je, otkad je svijeta, najčešća optužba u vlasti država svijeta radi koje su letile glave. Poznavajući svjetski poznatu sujetu vladara znali su da će Izetbegović svakako učiniti puno da njih zaštiti, ali su znali i to da će učiniti puno više ako mu došapnu da i, “more bit’ “, njegova fotelja i kruna na glavi nisu tako sigurne zbog Sefera.
Čekavši nekoliko sati da mu jave da je Delić sjeo u fotelju, nije više mogao izdržati pa je telefonom nazvao GŠ ARBiH:
Haris: Haris Lukovac je, ko je?
Delić: Delić! Haris: A gospodine Rasime, treba vas predsjednik, momenat samo jedan!
Delić: Dobro.
Izetbegović: Alo…
Delić: Delić ovdje!
Izetbegović: Rasime šta ima tamo?
Delić: Evo ovdje je sjednica Kolegija, ovaj…
Izetbegović: A je li, je li, je li „Halil” tu?
Delić: Jeste. Izetbegović: I šta je sa primopredajom, ne ide jel?
Delić: Evo sad razgovaramo o tome, tako. Ljudi su iznenađeni, s obzirom da to nisu očekivali itd. I to sad ima više diskusija oko toga. Eto, to je uglavnom!
Izetbegović: Ti samo ponovi da trebaju izvršiti ono što je Predsjedništvo reklo i nije to tvoja stvar to ti kaži to je tako naređeno! Vojnici to treba da puslušaju, nema tu…”Halil” treba da posluša da ostane načelnik!
Delić: E on to neće!
Izetbegović: Neće? Dobro to je njegova stvar!
Delić: Jel on kaže iz moralnih razloga ne želi, s obzirom da nije upoznat na vrijeme sa svim tim i on, ovaj odbija to! Mada su svi za to da on ostane ovdje, ali on to odbija!
Izetbegović: Ja…Đe je Fikret(Muslimović op.a)?
Delić: Fikret je tu. Tu je i Jovo i dr.Konjicija…
Izetbegović: A je li Konjicija s vama?
Delić: Jeste, jeste. Evo sad su diskusije neke pa…
Izetbegović: Molim?
Delić: Diskusije su. Prof Konjicija ovaj, zapisat će reagovanja ovih ljudi koji su u Kolegiju.
Izetbegović: Ma dobro! Ne možemo, nećemo mijenajti odluku. Mi nećemo mijenjati odluku. Izvršite primopredaju. Mi nećemo mijenajti odluku, nema tu nikakve…
Delić: U redu!
Izetbegović: Nema tu nikakve diskusije oko toga.
Delić: U redu!
Izetbegović: On može da prihvati položaj načelnika ako hoće još uvijek, ako neće nek preda ostavku i mirna Bosna! Šta moremo, nećemo ga moliti!
Delić: U redu, gospodine predsjedniče!
Izetbegović: Đe je Fikret?
Delić: Tu je, treba li vam?
Izetbegović: Daj Fikreta!
Muslimović: Izvolite gospodine predsjedniče!
Izetbegović: Fikrete, ne treba tu, pazi ne može kolegij određivati ko će biti komandant tude! To nek oni izvinu. Predsjedništvo je odlučilo ko će biti i ima da se to sprovede.
Muslimović: Da, da…
Izetbegović: Objasni im tu stvar i „Halil” ako hoće da prihvati to mjesto načelnika more prihvatiti. Ako neće, to je njegova stvar. Ja sam objavio večeras da je on načelnik, a ovaj komandant i to još uvijek vrijedi. On ako ostavku dadne biće ona razmatrana na Predsjedništvu i biće donesena odluka. Ali sad za sad je on još uvijek načelnik.
Muslimović: Gospodine predsjedniče, niko ne dovodi u pitanje odluku Predsjedništva, pa ni sam gospodin Halilović!
Izetbegović: Da…
Muslimović: Ima tih reagovanja samo oko načina! Neko misli da je trebalo postupiti ovako ili onako. Prema tome nema nikakvih indikatora ovde da bi moglo da dođe do bilo kakve opstrukcije u odnosu na Predsjedništvo.
Izetbegović: Da, dobro…
Muslimović: Mislim da nema ničega lošeg u tome što se ljudi…Nek se izjasne, mislim.Ne vidim ja tu ničega lošeg. Izetbegović: Ja, dobro, u redu! Nek oni prodiskutuju koliko hoće oko toga. Njemu je ponuđeno mjesto načelnika i to je sve u redu! On treba da prihvati da može raditi i neki drugi čovjek tu. On to treba da prihvati! Nije on smijenjen. Druga je stvar da je on smijenjen, pa da oni reaguju na to. Nego je samo postavljen još jedan čovjek koji je eto sada prije, ispred njega. Šta možemo?! To neka prihvate i neka tu ne prave probleme oko toga! Muslimović: Mislim da nema gledano u cjelini, suštinski nema. Ljudi zrelo pristupaju. Tu ima malo i emocija ,međutim nema ničega što bi moglo dovoditi u pitanje relaciju vrhovna komanda – štab. Izetbegović: Da… Muslimović: Odmah da vam kažem, bar ja ne vidim! Izetbegović: Dobro, uredu. Obavite taj posao, jer trebat će sutra da neko ide na taj razgovor u Konjic tamo, da se nešto rješava tu. Muslimović: Jasno! Izetbegović: Vidjećemo. Dakle primopredaju treba izvršiti. Muslimović: Jasno! Izetbegović: I treba uvesti čovjeka u posao, on treba da izda naredbe i to je tako…Šta možemo!? Muslimović: Jasno, jasno… Izetbegović: Živio Fikrete… Sjednica Kolegija Glavnog štaba trajala je do 23h. Sefer je napisao i potpisao ostavku, ali je na molbu prijatelja ostavio da „prenoći”…Nisu ni Izetbegović, ni bilo ko drugi ko je zlo mislio Seferu, bili spremni ostaviti ARBiH bez Sefera. Ma šta on bio u njoj. U sitne sate, iste noći, telefonom sa Igmana se javio i „Zuka” Ališpago: Sefer: Halo, selam alejkum! „Zuka”: Alejkumu selam! Sefer: Kako si gospodine Zuka? „Zuka”: Evo dobro gospodine načelniče! Sefer: Bivši, bivši! „Zuka”: A? Sefer: Bivši! „Zuka”: Bivši? Nisi više? Pa proglasiše te da dalje ostaješ! Sefer: Ne, ne. Podnio sam ostavku gospodine Zulfikar. Ja imam svoje dostojanstvo. ….. „Zuka”: Ko će, hoće li Hajrlulahović? Sefer: Ne, Delić! „Zuka”: Delić?…Aaa zato… Sefer: Delić, Delić! „Zuka”: A đe je on bio u Trnovu, u šupak ga jebem onaj usmrdjeli!? Sefer: A, Boga mi, ne znam. Kažu da ima neke slavne vojničke pobjede za sobom. „Zuka”: On? Sefer: Aha…On ti je komandovao visočkom armadom… „Zuka”: Jake su uspjehe imali! One jadne mudžahedine ostaviše gore, pa izginuše. Sefer: Čekrčiće tamo osvojio čovjek i šta ja znam šta još… „Zuka”: Da Bog da im na rani izlazilo! …. Ujutro 9.6.1993.g., Sefer je popio kafu sa Delićem. Rekao mu je da ne zna šta uzima u ruke i da nije spreman za funkciju komandanta. Na kraju mu je kazao da će on (Delić) biti najtragičnija figura ovoga rata. Desetak godina kasnije ove riječi postaće dio Delićeve bigorafije. Kad je kafa popijena, Delić je otišao u svoju kancelariju i pozvao Izetbegovića: Delić: Kako ste gospodine predsjedniče? Izetbegović: Dobro Rasime, kako si ti? Delić: Pa evo danas smo to završili, to što je trebalo. Izetbegović: Jesi li u komandi tamo? Delić: Jesam, jesam. Izetbegović: Jesi. Ja se nadam da ćeš imati ovaj…Ja sam se malo bojao za saradnju ovih ljudi iz Štaba, međutim ja se nadam da ćeš ti to uspjeti da to okreneš u svoju korist. Delić: Ja sam taktički sinoć nastupio. Nisam ja htio odmah da to se pozivam, nego smo pustili da se ljudi pomalo izgovore. Poslije su oni došli sebi. Već je to danas išlo normalno sasvim. A sad kad je riječ o Seferu vidjećemo! On je još uvijek tamo! Izetbegović: Da. On će trebati da odredi hoće li da ostane ili neće da ostane. Ako neće da ostane šta moremo?! Delić: Pa vidjećemo. On traži nekoliko dana da odmori. Doći će on ovdje u sedam, pa ćemo se dogovoriti. Onda ću ja vidjeti ako on ostaje ja ću sebi tražiti ili ovde ćemo namjestiti prostor da možemo obojica biti. Inače se moraju sad neke odluke donijeti kad je riječ o toj hijerarhiji koju smo uspostavili. Izetbegović: Da, da. Pa tamo u onoj odluci i stoji da vi trebate da odredite vaše nadležnosti. Delić: Da, da to ćemo mi. Ja sam već naredio… Izetbegović: Ali pazi, jasna je stvar! Tvoja je pozicija broj jedan. To je hijerarhija potpuna! Delić: Da, da..! Izetbegović: I on ima da potpuno sluša!…To je jedna stvar. Druga stvar, što se tiče njegovog posla on bi mogao da se može biti, on je dobar pregovarač, nek znaš! Delić: Znam ja to… Izetbegović: Ima on jake nerve i logiku i tako dalje. Dobro more pregovarati! Znaš recimo mogao bi recimo kao pregovarač da se pošalje je li…? Bilo bi dobro da ti ne napuštaš to mjesto dok se to ipak malo ne učvrsti pozicija (Delić je sutra trebao ići na pregovore sa komandantom HVO-a Petkovićem.op.a) Delić: Da, da… Izetbegović: Kad biljku posadiš moraš joj dati malo vremena da se prime one žile i da to počne funkcionisati… Samo tri dana nakon postavljenja Delić piše naredbu o smjeni Vojnog tužioca Senada Krehe i predsjednika Vojnog suda Mustafe Bisića. Istraga protiv Muslimovića je uskoro obustavljena a Rekić će, odmah, promijeniti svoj iskaz. Bilo je sve jasno: KOS je preko Izetbegović Alije opstao u RBiH. Dva dana nakon ovih smjena dolazi do sastanka između Alispahić Bakira i Delić Rasima iz kojeg će, dan kasnije, proizaći sastanak vojnih i policijskih bezbjednjaka na kojem su napravili plan: nekoliko jedinica ARBiH proglasiti Seferovim, njihove komandante: uhapsiti, privoliti na saradanju i na drugi način omekšati. Šefa Seferovog obezbjeđenja prebaciti u MUP. U realizaciju plana bili su uključeni: Ugljen Nedžad, Izetbegović Bakir, Cerić ef. Mustafa, Alispahić Bakir, Muslimović Fikret, Jozić Jozo… Odmah nakon ovog sastanka počele su “nicati” službene zabilješke i specijalne informacije koje “dokazuju” da Sefer Halilović želi izvršiti državni udar. Gotovo svakodnevno su Muslimović, Mujezinović i drugi bezbjednjaci kao što su Jašarević Jusuf i Arnautović Šaćir bombardovali Izetbegovića ali i Delića o “Seferovim namjerama”. Naravno sve je bila potpuna, bezlična laž. Međutim oficiri KOS-a su znali da dok god Sefer ima glavu na ramenima imaće i uticaj a sve to skupa je opasno za njihov opstanak na slobodi. Nakon što su vidjeli da pisanje daje sporiji efekat krenuli su u akciju. Smislili su, organizovali i upakovalk događaje od 2/3.7.1993.g. koji su u našoj javnosti bili poznati kao pobuna 9.mtbr i 10.bbr protiv jedinica ARBiH i MUP-a. Šta se, zaista, dogodilo? Odlično poznavajući “Cacinu” mentalnu slabost i pomračenje uma, Muslimović 2.7.2993.g. hapsi “Cacinog” načelnika štaba Senada Pecara. Bilo je to, zapravo, iscenirano hapšenje jer će upravo Pecara postaviti na “Cacino” mjesto kada ovaj bude smijenjen i likvidiran 26./27.10.1993. Znajući da će “Caco” reagovati Muslimović, Mujezinović i drugi špijuni KOS-a samo su to i čekali kako bi napisali da je to pokušaj državnog udara u režiji a koga drugog nego njihovog smrtnog neprijatelja – generala Sefera Halilovića. Šta se, nakon Pecarevog hapšenja, dogodilo? “Caco” je krenuo u žestok obračun protiv jedinica MUP-a zaposjedajući gotovo čitavu lijevu obale Miljacke te granatirajući sam CSB Sarajevo iz minobacača. Nakon što je vidio da je Cacu” “krenulo” čitavoj hajci se pridružuje i “Ćelo Ramiz” zaposjedajući nekoliko stanica policije i dio Štaba Vrhovne komande u zgradi “Svjetlosti”. Počinju nešto kao pregovori ali se sukobi ne smiruju. U sred čitave gužbe upadaju sin, vozač i sekretarica Delić Rasima. Te večeri oko 21h i 30min vozilom marke “Jetta” kojim je upravljao vozač Ibrahim Greda put sarajevskog naselja Hrid krenuli su, pored njega, tzv. gospođica Emina – sekretarica te Delićev sin Admir. Njihov „zadatak” bio je da otprate Delićevu sekretaricu kući. Kod “Principovog” mosta, gdje su autom trebali preći prema Hridu zaustavila ih je patrola 10.bbr. Nakon kratkog razgovora Gredu i Delića patrola 10.bbr je razoružala, oduzela im auto kojim su upravljali i sprovela ih u komandu brigade. Kasnije konstrukcije Službe državne bezbjednosti (SDB-a) i Službe vojne bezbjednosti (SVB-a) o ovom događaju išle su toliko daleko da su poturali Seferu Haliloviću umješanost u „kidnapovanje” sina Rasima Delića. To je bila osnovica koju su onda razrađivali. Bezbjednjaci su tvrdili da je Sefer Halilović želio primorati Rasima Delića da se pomjeri sa mjesta prvog čovjeka ARBiH koja je do jučer pripadala Haliloviću. Bila je to jadna konstrukcija u kojoj su njeni mizerni obavještajni autori računali na saradnike unutar “Cacine” komande kojih su, pokazat će se, imali na pretek! Isti ti “obavještajci” su, u svojim izvještajima o oružanoj pobuni 9.mtbr i 10.bbr 2/3 juli 1993.godine, tvrdili da je Sefer Halilović organizator i idejni vođa pobune pomenutih brigada, te su, nadalje, ustvrdili da se radilo o Halilovićevoj uvertiri za državni udar – kojim su stalno plašili, onoga koji voli vlast, Aliju Izetbegovića. Koliko bilo koji čvojek, služeći tajnoj policiji i sistemu koji je na vlasti, može biti zao govori podatak da je obavještajac Enver Mujezinović, koji se posebno „istakao” u konstrukcijama i prijetnjama svojom svirepošću, napisao da je Sefer Halilović održao sastanak sa “Cacom”, “Ćelom Ramizom” i drugim komandantima – kako piše Mujezinović, u vezi s planiranjem i izvođenjem državnog udara kojim bi se svrgnuo Izetbegović. Ovaj sastanak je prema Mujezinoviću održan 8.7.1993.g. Međutim, 8.7.1993.g. događalo se nešto drugo… Sefer Halilović je ukopao svoju suprugu, ja moju majku Medihu Halilović, jednu divnu ženu, kćerku, suprugu i majku koja je ubijena u “akciji” koju su smislili, sproveli i zataškali upravo obavještajci i ubice iz SDB-a i SVB-a kojima pored ostalih pripada i Enver Mujezinović. Kako se zločin prikriva? Tako što će te onoga ko je preživio optužiti po drugom osnovu. Neka se žrtva brani! Neka dokazuje žrtva da je žrtva! Moja majka Mediha Halilović ukopana je u haremu džamije na Kovačima pored svoga brata Edina Rondića koji je poginuo skupa s njom. Mediha Halilović imala je 37, a Edin Rondić 25 godina kada su ubijeni od zločinačke obavještajno – tajnopolicijske ruke. Vraćam se na Delićevo i Gredino hapšenje. Evo dijelova njihovih sjećanja. Ibrahim Greda: “Dana 2.7.1993.g. u 21 i 20 časova ispred “Vranice”, autom „Jetta” koje sam lično vozio, po naređenju komandanta Rasima Delića, trebao sam odbaciti na Hrid komandantovu sekretaricu Eminu. Sa mnom u autu je bio i komandantov sin Delić Admir…Kada smo došli do “Sedam braće” naređeno nam je da izađemo iz auta i predamo oružje što smo i učinili. Uveli su nas u gornji hodnik komande, a iz svoje kancelarije je izašao Mušan Topalović Caco i pitao šta je s nama, vrlo grubim tonom. Kada smo rekli da vozimo Eminu, sekretaricu komandanta kući, rekao je: Šta će s njom dva čovjeka u pratnji da je prate kući?! Onda je rekao da će nju otpratiti kući njegovi borci i to se tako i desilo. U tom momentu se pojavila Cacina sekretarica, mlađa žena oko 27 godina, krupnija, smeđe kose i rekla Caci da ga traži predsjednik Alija Izetbegović na telefon. Caco je rekao: Ko ga jebe, ko je on da razgovaram sa njim…Caco je tada rekao da nas svedu dolje u kuhinju 10. bbr. Tu smo zatekli 30-tak ljudi – staraca, žena i djece i 10-tak mupovaca u plavim uniformama koji su bili razoružani…Tada sam vidio u prolazu Ramiza Delalića Ćelu koji je prijeteći prisutnim progovorio: Vidjet ćemo ko je za građansku, a ko je za džamahiriju!…Na spratu iznad nas bila je Cacina kancelarija i stalno se čulo da neko u toj prostoriji tuče zatovrenike, neprestano su se čuli vrisci i uzdasi. Sveli su jednog čovjeka, iz usta i nosa mu je curila krv, a na čelu je imao veliku oteklinu i modricu. On je bio pripadnik jedinice odreda “Lasta” i ispričao nam je da su Cacini borci zauzeli veći dio grada, da su zauzeli kino “Đuro Đaković”, zgradu “Svjetlosti” a da su “Delte” oko Predsjedništva, da su razoružali policijsku stanicu na Koševu. Taj “Lastin”policajac je tvrdio da je izveden vojni udar od strane 10. bbr, Ramiza Delalića Ćele i “Delte”…Tada sam vidio Kemu Ademovića koji je zaprijetio Caci da pazi šta radi, a kad je Kemo otišao Caco je govorio svojim ljudima zašto ga niste ubili! Dok smo bili u toj prostoriji čuli smo da Caco i Ramiz Ćelo tuku nekog bezbjednjaka, vjerovatno Amira Deljkića. To je bilo stravično slušati i trajalo je punih pola sata. Amira nisam vidio, ali sam čuo da preklinje da ga prestanu tući, a oni su govorili: Jebo ti Fikret Muslimović mater…” Admir Delić: “…Krenuli smo motornim vozilom marke „Jetta”. Vozilom je upravljao Greda Ibrahim, tako da smo bez ikakvih problema došli do Principovog mosta. Tu nas je zaustavila grupa od oko 4 – 5 naoružanih lica koji su stajali pored barikade. Kada smo prišli do barikade zaustavili su nas rekavši: Stoj ko ste vi? Mi smo se odmah zaustavili, a Ibro je otvorio prozor i odgovorio: Mi smo iz Glavnog štaba i vozimo sekretaricu komandanta kući. Tada je jedan od prisutnih naredio rekavši: Izađite iz kola, odložite oružje na krov kola, opkoljeni ste! Mi smo to naređenje sve troje izvršili bez pogovora. Ja sam odložio automatsku pušku koju sam imao sa sobom, a Ibro pištolj – Makarov. Jedan od tih lica uzeo je naoružanje, a drugi je bez pretresanja nas lično i motornog vozila, nakon toga naredio da uđemo u auto i u njegovoj pratnji da idemo u komandu radi identifikacije naših navoda. Tako smo došli u komandu 10.bbr, nakon čega nam je to isto lice naredilo da se ključevi od motornog vozila predaju vojniku koji je bio ispred komande…Kada smo došli ispred kancelarije, u predsoblje gdje nas je dočekao Caco i odmah se obratio Emini riječima: Ko je ona i zbog čega je dvojica prate kući? Emina je panično i u strahu odgovorila da je sekretarica komandanta Delića i da je to sasvim slučajno što je dvojica prate kući. Mene i Ibru je pitao kako se zovemo, ja sam rekao ime bez prezimena, a i Ibro također. Na to je on odgovorio riječima: Sreća vam je što ste Muslimani, inače bi se loše proveli. Poslije toga Eminu je pustio rekavši joj da je slobodna, a dao joj je svog čovjeka da je odveze kući…U međuvremenu dok smo razgovarali, Caco nam je naredio da skinemo uniformu i ostalu vojnu opremu i da je predamo njegovim borcima koji nemaju uniforme. To smo odmah učinili bez pogovora…Nakon toga Caco je naredio da nas odmah odvedu kod ostalih koji su privedeni, u restoran u prizemlju objekta. U restoranu je već bilo nekolikocivilnih policajaca i mnogo gra|ana koji su već bili privedeni…U toku noći u restoran među privedena lica je ulazio jedan pripadnik jedinice “Delta”, koga sam poznavao od ranije, pošto je dolazio sa Delalić Ramizom “Ćelom” kod gospodina Sefera Halilovića. Vidio sam da je prepoznao mene i Ibru, pošto nas zna od ranije, pretpostavljao sam da je radi toga i dolazio. Ja sam tada odmah odlučio da zajedno sa Ibrom pobjegnem, jer smo se bojali za našu dalju sudbinu…U jutarnjim satima, ne znam u kom vremenu sam iskočio kroz prozor okrenut prema kasarni gdje je smješten UNPROFOR – egipatski bataljon. Sporazumijevali smo se na engleskom, rekavši im da sam sin komandanta Armije Delića i da mi dozvole razgovor telefonom s njim ili predsjednikom Alijom Izetbegovićem. To su mi odobrili i kada smo krenuli prema prostoriji gdje se nalazi telefon, kroz isti prozor je iskočio i Ibro koga je primjetio jedan od Cacinih ljudi. Odmah je taj vojnik iskočio kroz isti prozor za Ibrom i obratio se vojnicima UNPROFOR-a rekavši da smo mi četnici i da smo pobjegli iz zatvora! Oni su to povjerovali i odmah su mene i Ibru vratili nazad u Cacinu komandu. U momentu izlaska iz kasarne UNPROFOR-a pripadnik 10.bbr po imenu Sejo “Guz”, što sam kasnije čuo, me je udario pesnicom u lice nakon čega nisam bio u stanju da se branim, te je on nastavio da me udara šakama u predjelu glave…Vidio sam kako Ibru tuče nekoliko vojnika. Tu je pored ostalih bio komandant brigade Caco koji se meni obratio pitanjem: Zašto si pokušao pobjeći? Na ćošku zgrade sam primjetio Delalić Ramiza “Ćelu” kako posmatra šta se dešava…Kad smo izašli iz ambulante, odveli su nas u izdvojenu prostoriju gdje su smješteni ostali vojni policajci koji su prethodne noći uhapšeni. Tu smo se zadržali oko sat vremena. U tom vremenu sam čuo lupanje, tuču i jauke u prostoriji na spratu iznad nas. Čuo sam nekog da pomaže i moli “Ćelo molim te nemoj me tući, nemoj prijatelju”, ponavljajući to više puta…Negdje oko 18 i 30 časova iskoristio sam priliku i izašao iz komande čete i uputio se prema gradu kroz naselje…” Ali nakon što je Muslimović svjesno uhapsio Pecara da bi isprovocirao “Cacu” i dobio očekivanu što burniju reakciju, za Muslimovića je sve što su “Caco” i “Ćelo Ramiz” uradili preko toga bilo odličmo jer su nakon ovih događaja konstrukcije oficira i špijuna KOS-a bile prepune optužbi, zebnji, laži i podmetanja. Muslimović je isti dan, znajući da se Seferove vee slušaju, nazvao Sefera zamolivši ga da “iskoristi svoj autoritet prema Caci”. Bila je to jeziva podvala. Sefer je bio smijenjen i nije više mogao komandovati “Caci”. Muslimović zove Sefera samo da bi kasnije mogao reći: “tražio sam od načelnika Sefera Halilovića da riješi “Cacu” ali on nije htio” što je automatski značilo da je Sefer mentor “Caci” i “Ćeli Ramizu” a tomje nadalje značilo da je Sefer orgamizator i vođa pobune koja će se uskoro okončati državnim udarom. A šta su, zapravo, pobunjenici od 2/3 jula 1993.g. htjeli? Na sastanku kod “Cace” dogovorili su se da zatraže smjenu komandanta 1.korpusa ARBiH Mustafe Hajrulahovića “Talijana” jer ga nisu podnosili i smjenu načelnika SVB-a Fikreta Muslimovića jer su ga mrzili i prezirali. Na zahtijevu koji su potpisali komandanti “Caco”, “Ćelo Ramiz” i komandant “Delte” nije bilo zahtijeva da se Sefer Halilović vrati na poziciju broj jedan u ARBiH šo će, kasnije izmisliti i dodati Enver Mujezinović i Fikret Muslimović pakujući Seferu smrtnu presudu kod Izetbegovića. Kako je ova pobuna fromalno okončala? Pripadnik 10.bbr Bajazit Tuzović zv. „Baja” koji je u “Cacinoj” hijerarhiji bio “načenlik odjeljenja za informatiku” a poslije će postati vozač Izetbegović Alije, upao je u kancelariju Fikreta Muslimovića koji ga je informisao o razlozima hapšenja Pecara. Tuzović ove informacije prenosi “Caci” koji, potom, Tuzovića i Senada Hasića šalje kod predsjednika Predsjedništva RBiH Izetbegovića. Sve je bilo gotovo za pola sata. Nekoliko dana kasnije “Caco” i “Ćelo Ramiz” su pozvani na sastanak u “Domu Ljiljana” kojem su prisustvovali Izetbegović i Delić. Dogovorili su se da su događaji od 2/3.7.1993.g. bili sporadični incidenti i da niko neće odgovarati te da se više takve stvari ne smiju ponoviti. Puno vremena kasnije postaće jasno da je Pecar bio “mamac” za “Cacu”. Dan prije nego će krenuti akcija “Trebević 2” Senad Pecar je postavljen na mjesto komandanta 10.bbr umjesto “Cace”. Onaj Bajazit Tuzović, što je prenosio poruke od “Cace” Izetbegoviću – završiće kao Izetbegovićev vozač. Dok je bio kod “Cace” Tuzović je bio zadužen za kompjutere. “Cacin” “personalac” Timur Numić završit će kao direktor Centrale SDA, stranke kojom predsjedava Izetbegović. Sve je bilo farsa… Kada u akciji “Trebević 2” bude uhapšen “Ćelo Ramiz”, on će istražnom sudiji, vezano za ove događaje reći sljedeće: “… Poslije ovoga događaja 2/3.7., ja sam išao na sastanke u Predsjedništvo i redovno izvršavao zadatke i meni niko nije rekao da bi zbog ovog događaja protiv mene trebalo voditi postupak…Takođe mogu kazati da smo nakon ovoga događaja, 2.7. imali inspekciju iz komande Prvog korpusa koja je izvršavala provjeru i nakon koje smo dobili same pohvale i visoku ocjenu za izvršavanje naših zadataka na terenu i van njega. Takođe, dobio sam i pismeni izvještaj Predsjedništva RBiH u kojem je pisalo da se u događajima 2/3.7. radilo samo o nemirima, a poznato mi je i da je predsjednik Izetbegović rekao da se tada radilo samo o nesporazumu.. ” “Ćelo Ramiz” opisujući svoju svoju komunikaciju sa Predsjedništvom RBiH pokazuje gdje se, zapravo, nalazio jedan od ključnih problema paralelizama u ARBiH. Sistem “veze” između kriminalaca i vrha države, preskakanje nadređenih komandi, svođenje državnih stvari na ličnu ravan – slika je i prilika Izetbgovićeve vlasti na svakom, pa tako i armijskom, nivou. U novembru mjesecu 1993.g. (za vrijeme istrage protiv Sefera), svoje mišljenje o događajima od 2/3.7.1993.g. i Seferovom „ponašanju” tog dana napisat će Predsjedništvu RBiH i ŠVK-u ARBiH, Izetbegovićev privatni bezbjednjak Fikret Muslimović: “Kada sam pozvao načelnika Sefera Halilovića i rekao mu da ne bi bilo loše da iskoristi svoj autoritet u vojsci, te da nazove Mušana Topalovića “Cacu” i Ramiza Delalića “Ćelu” radi smirivanja situacije, nečelnik Halilović mi je odgovorio da mi eto Alije i Delića pa nek ih zovu…Načelnik Sefer Halilović me je tokom cijelog razgovora optuživao da sam i ja kriv za takvo stanje u gradu… ” Kada se sve smirilo, kada su svi sastanci završeni i svi pregovori izdogovarani vojni i policijski funkcioneri i bezbjednjaci će sjesti i početi uvjeravati Izetebgovića da je pobuna od 2/3.7.1993.g. bila generalna proba za državni udar koji je Sefer planirao i koji slijedi u roku od nekoliko dana. SDB RBiH i SVB RBiH je Izetbegoviću predložio da Sefera ubiju. U tom trenutku Izetbegović je pozvao Sefera i ponudio mu mjesto u diplomatiji u R.Turskoj. Sefer je odbio. Izetbegović mu je prema svjedočenju samog Sefera Halilovića tada kazao: “Ako ne odeš ja ti više ne mogu garantovati život.” Sefer mu je odgovorio da Izetbegović kao vjernik treba znati da Allah dž.š. daje i uzima život a ne ljudi, potom je ustao i napustio kancelariju. Dva dana nakon što su dobili političko odobrenje ubica Šošić Dragan se popeo na balkon našeg stana i ostavio bombu koju će opet dva dana kasnije detonirati Herenda Nedžad po direktnoj naredbi komandanta “Ševa” Ugljen Nedžada. Tako su špijuni KOS-a uz pomoć njihovog političkog oca i zaštitnika Izetbegović Alije počeli ubijati, hapsiti i progoniti heroje odbrane RBiH u državi koju su ti isti heroji odbranili. Može danas reći i misliti o Izetbegović Aliji šta god ko misli da je svrsishodno i prikladno ali jedno ostaje: BiH je pod njegovom palicom postala moralna deponija te mafijaška zemlja u kojoj srpski špijuni i dalje vladaju njenim polugama dok se bivši borci prodaju za dopunu za mobilni.
Semir Halilović, Državne tajne, 24.1.2013.
