Najnoviji podaci Instituta za genetičko inženjerstvo i biotehnologiju u Sarajevu pokazuju da iz godine u godinu raste broj zahtjeva za uvrđivanje očinstva. Damir Marjanović, šef Laboratorija za forenzičnu genetiku u ovom institutu, za “Avaz” kaže da godišnje urade od 100 do 150 testova.
Pri tome naglašava da je, prema njihovoj evidenciji, svako peto testirano očinstvo negativno, odnosno svaki peti testirani muškarac nije biološki otac svog djeteta.
– Širok je dijapazon podnosilaca zahtjeva. Nekada su to majke, nekada očevi koji provjeravaju biološko očinstvo, a nekada muškarci koji misle da su očevi, a nekada su to i roditelji potencijalnih očeva. Nema pravila i stereotipa – navodi Marjanović.
Na testiranje dolaze radnici, nezaposleni, profesori, poznati i nepoznati, a za sve važi da je njihova anonimnost zagarantirana. Javljaju se ljudi privatno ili putem suda, a na odgovor se čeka od sedam do 10 radnih dana.
Željko Karan, direktor Zavoda za sudsku medicinu RS, pak, kaže da oni sedmično imaju jedan zahtjev za utvrđivanje očinstva, a da su za godinu uradili 108 analiza spornih očinstava.
– Zahtjeve podnose muškarci, ali i žene, koje hoće da dokažu da je neki muškarac otac njihovog djeteta iz raznoraznih pobuda, da se udaju ili dobiju alimentaciju. No, nas u osnovi ne zanima šta je u pozadini toga. Znači, sve kombinacije su u opciji po sudskom rješenju ili privatno – pojašnjava Karan.
Osim toga, imali su i četiri utvrđivanja postmortalnog očinstva, ali i vrlo ružnih utvrđivanja očinstva u sklopu krivičnih postupaka (spolni odnos s nemoćnom osobom, incest i sl.).
– U posljednje vrijeme sve više ljudi raspituje se za anonimno slanje uzoraka za utvrđivanje očinstva. Vjerovatno na taj način uzorke dostavljaju medijski poznatije osobe, koje neće da prođu kroz bazu podataka – ističe Karan.
Sociolog, prof. dr. Ivan Šijaković pojašnjava da pokretanje postupka za utvrđivanje očinstva u većini slučajeva, kada su djeca već odraslija, nepovoljno utječe na njihovu psihu, jer se dijete već naviklo i formiralo svoj stav o ocu. Stoga svaka provjera, sumnja i dovođenje u pitanje te tvrdnje djeluje frustrirajuće na dijete.
– Pretpostavljam da takva djeca dugo pate, povlače se zbog straha da će biti izložena podsmijehu od vršnjaka, sredine i slično. Naravno, postoje i djeca koja su prirodno jače psihološke strukture i mogu to sve lako savladati, razumjeti, prihvatiti i objasniti drugima – precizira Šijaković.
Reakcije su različite i one se mogu manifestirati kroz lošiji odnos prema majci, neprihvatanje biološkog oca, a neka djeca mogu i sve prihvatiti te imati dobar odnos s “prethodnim” ocem. Naravno, sve zavisi i od spola djeteta, a pretpostavka je da su devojčice nešto osjetljivije i teže prihvataju “novonastalu” situaciju.
Karan kaže da je bilo i bizarnih slučajeva kao što je onaj kada je čovjek ostavio ženu i novorođenče u porodilištu, ali je sumnjao da je on otac pa je tražio da se utvrdi očinstvo jer, ako se ispostavi da dijete nije njegovo, neće ih pustiti u kuću.
– Upečatljiv je i primjer čovjeka koji živi u braku više godina, ima troje djece, a onda je DNK analizom utvrđeno da nisu njegova – priča Karan.
(VisokoIN)
