Autor: Enisa Bučuk
12:55. Sunce sija, k'o da mu je rođendan, ja stojim na autobuskoj stanici i čekam autobus , kako bih mogla da idem u školu. Uvijek kad krenem od kuće razmišljam o tome kako su ljudi površni, kako gledaju čudno na djecu koja dođu sa sela u grad da se školuju. Pogotovo naše Visoko, mala čaršija gdje svi mahalaju, a niko ne mete ispred svojih vrata. Otkako znam za sebe, mi , djeca sa sela , smo bili nepoželjni u Visokom. Dobro, ne baš nepoželjni, samo su nas gledali nekako sa visoka, kao u fazonu „mi smo bolji od vas, i ne možete to promijenit…“ Valjda se zato i zove Visoko, ko će ga znati.
Uglavnom, ako upoznaš nekog momka iz čaršije, i on te pita odakle si , razmišljaš da li da mu kažeš tačno mjesto. Ako kažeš, onda slijedi brojanje kilometara udaljenosti od grada, odnosno, samim tim ti kaže da ti je nedostižan toliko koliko je i tebi udaljeno Visoko.
Otrcane fore „glumi nešto,a promijenila tri autobusa dok je došla u grad“ čine moj nivo tenzije jako visokim kada je u pitanju emocija srdžbe. Ne mogu da vjerujem kako ljudi sude o nekome na osnovu mjesta prebivanja… Možda navodim glupe primjere, ali recimo , jedan Miroslav Ilić , koji je poznati pjevač, i dan danas živi na selu gdje je rođen, dodavajući, pri tome da nije bitno odakle je ko da bi stekao slavu. Ne kažem ja da ja hoću slave, ali barem zaslužujem poštovanje.
Pokušavam da shvatim u čemu je razlika između djece sa sela i grada. Je li to što djeci sa sela treba recimo 20 minuta da dođu u grad? Pa i djeci iz grada treba 20 minuta da dođu na selo, pa ih zbog tog niko ne omalovažava. Onda, Visočani se ponose svojim gradom jer imaju kafiće, ambulantu, diskoteke, šetališta, butike i još štoša. Ja se ponosim svojim selom , jer imam svjež zrak,jer me okružuje priroda,jer imam komšije koje zlata vrijede, jer svako jutro pijem kafu sa mamom na terasi (naravno, kad to vrijeme dozvoli) i zato što u svako doba dana i noći mogu da skačem po kući a da mi se ne žale komšije sa sprata ispod ili iznad.
Toliko je različitih ljudi na planeti, pa svi žive normalno i hvale se kako poštuju razičitosti. One nas zapravo i čine posebnim. A evo, očit primjer da se selo-grad razlika toliko uzdiže, da je više jadno o tome i pričati, jer ljudi očito ne žele da shvate. Možda bi trebalo da im se održi lekcija o tome ko je seljak a ko seljačina, jer realno, seljačina u Visokom ima i na izvoz, ali nije mi to sad cilj da razotkrijem.
Visoko umre svake noći u 23:00, svi pobjegnu u stan, samo paščad možeš sresti na ulici. Ako i sretneš nekog čovjeka, odma’ ga okarakterišu kao drogeraša ili pijanicu, ili osobu kojoj je potreban psihijatar. Na selu, recimo, imaju druženja omladine do ranih jutarnjih sati, uz vatru i pjesmu. Ali naravno, to niko ne gleda. Gleda se samo to što Visočani sjede u stanovima i kupuju poljoprivredne proizvode od ljudi sa sela koji su ih uzgajali. I tako je od davnina, smatraju seljane svojim slugama, i to je nemoguće iskorijeniti. A to što zavise od njih, to naravno nema nikakve veze.
Sve ovo je zvučalo kao da ja mrzim stanovnike Visokog. Ne daj Bože, to je ujedno i moj grad(iako živim na selu ), i tu žive neki moji prijatelji. Ali, ko se prepozna u ovom do sad napisanom, nek se malo zapita zašto ima takvo mišljenje i da li uopšte misli ispravno.Naravno,pod pojmom „Visočani“ ne podrazumijevam sve stanovnike grada, jer ima i onih, ruku na srce, koji uopšte ne mare za to odakle je ko, nego gledaju kakav je ko čovjek, makar on živio i 30 kilometara od grada. Ali ima i onih , o kojima sam pisala, e to je nesorta koja sebe uzdiže, koja u tome vidi nešto veliko. Koja smatra da samo Visočaci zaslužuju posao u javnom sektoru, da načelnik ne treba biti neko sa sela, da seljaci nisu ni za šta drugo osim za obrađivanje zemlje i tako dalje.
Uđem u neki kafić u Visokom, i tačno je određeno gdje sjede djevojke i momci iz grada, a gdje oni sa sela. Tačno je određeno, iako nigdje ne piše. Ili čak, u školi, tačno se vidi kada profesor gotivi djecu iz grada, a izražava očito negodovanje prema djeci sa sela. I onda se zapitaš, ima li uopšte mjesto gdje se može pobjeć’ od te podjele, gdje se ljudi dijele samo po tome da li su dobri ili nisu dobri? I znate šta ? Nema. Svugdje je tako, u svakom gradu je tako. A na selu, kada se pojavi neko iz grada, primi se objeručke i dočeka se kao da je oduvijek bio tu. Ne branim ja nikog, ali jednostavno, ove razlike postoje već dugi niz godina, a mi se hvalimo kako smo neki urbani grad, a ustvari smo samo kasaba koja ima problema sa pojedinim ljudima koji u njoj žive.
I još nešto, niko nije birao gdje će se roditi, prema tome, imajte u vidu to sljedeći put kad budete htjeli nekoga nazvati seljakom, ili kada ga budete gledali poprijeko. I moram spomenuti ove „Visočke na dobrom glasu“, nemojte zaboraviti da ćete se udati ako sve bude kako Bog zapovijeda, i da vas može zadesiti upravo selo, od kojeg sada zazirete i koje na sva usta ismijavate. Samo budite ljudi i nestat’ će sve razlike. Pa da ovo Visoko konačno malo dahne dušom od silnih nedostataka koji njime vladaju. I pasa lutalica, ali o tome ću drugi put, da se neko ne bi uvrijedio kako ljude i pse stavljam u isti tekst, ipak smo mi ljudi razumna bića, kako to biva od davnina.
(VisokoIN)
