I tako. Dok duša putuje svijetom, vi se susrećete s različitim energijama koje donose ljudi. I priče postaju nevjerojatne. Ponekad se čudite malodušnosti a često iznenadite skromnosti i nenametljivosti koju nose jednostavni i duhom bogati ljudi. Ovo nije priča o karijeristi, nego sasvim običnom čovjeku čiji je život putopis a koji će zauvijek imati svoju kretnju.
Ne sjećam se trenutka kada sam prvi put susrela Maru Ali se sjećam osjećaja kada sam shvatila koliko je Marin lik važan u kulturnom, društvenom i sasvim običnom životu. I nije to bio običan osjećaj. On je bio putokaz koji će mi kasnije razjasniti živopisne kretnje jedne duše. Duše sasvim običnog a tako velikog čovjeka.
Branislav je Sarajlija s visočkom adresom. Ali rekla bih kako je to čovjek čija je adresa cijeli svijet. Njegova duhovna putovanja nemaju stalno boravište a fotografije koje to svjedoče, svjedoče o jednom drugom vremenu, praveći paralelu s današnjim. Mara je mislilac, arhivar jedne povijesti, čuvar trenutka. Humoristični čovjek, koji voli nasmijavati i koji se uvijek smije. I onda kada vam raspoloženje ”šteka”, ako ga sretnete, tuga se pretvara u radost jer u susret vam dolazi čovjek koji širi ruke u zagrljaj. Kada grli, on grli čvrsto. Jer grli život i svijet u čovjeku kojeg susreće. Drugačije ne zna. On tako voli. I za njega nema poznatih i nepoznatih, dobrih i loših. Za njega postoje ljudi čiju energiju i sam mijenja svojim dosjetkama, spontanom komunikacijom, sarajevskim ”šanerizmom” i ljudskom jednostavnošću. Takva unikatna ličnost ozbiljno pristupa zadatku, nesebično daje savjete iz životne oaze iskustvenosti. No, ono što je najfascinantnije je Marina skromnost. Valjda to imaju oni ljudi koji su bogati duhom, pa se nemaju potrebu isticati posebno. Jer i sam daruje ono najvrjednije – velikodušnost i vlastito srce, donoseći ga na dlanu i nesebično ga dijeleći. I nikome nikada nije nedostajalo takve ljubavi.
Marin svijet nije običan. On ga gleda kroz objektiv, bilježeći sve trenutke bez iznimke. Jer svaki trenutak je važan ili će postati važan. Mara ljude gleda kroz perspektivu aparata koji nepogrešivo čuva uspomene od zaborava. Sjećanje ne smije svjedočiti zaboravu. Stoga Maru nikada nećete vidjeti bez vjernog pratitelja – fotoaparata. Naizgled neka nebitna spravica kojom fotografiramo lik, cvijet, drvo. Ali u Marinim rukama, upravo ta naizgled nebitna i danas svima dostupna spravica, utiskuje uspomenu u moć fotografije, koja živopisno govori o jednom vremenu, susretima, posebnim osjećajima i odnosima u škrinjici čovječanske ljubavi.
Onoga trenutka kada se zapitamo gdje je nestao smisao, sjetimo se kako se oko nas nalaze jednostavni ljudi koji nam vraćaju upravo taj izgubljeni smisao svojim skromnim prisustvom. Oni se kreću oko nas, gurkaju naš život naprijed, tapšu nas po ramenu, grle kada padamo, nasmijavaju kad nema je teško, brišu naše suze i drže naše ruke u prijateljskom stisku podrške, čineći nas svjesnim našeg postojanja i koraka koje trebamo napraviti.
I da, nemojte prestati vjerovati u ono dobro u ljudima. Mara je jedan od hodajućih svjedoka! Mara, hvala ti na tom svjedočanstvu!
(baglamica.blogspot.com)
