Goraždanski policajac Sanjin Rašidović, s našim je čitateljima poželio podijeliti priču o svom drugarstvu s jednom malom djevojčicom, te pozvati na toleranciju, razumijevanje i izbjegavanje bilo kakvih predrasuda.
Pročitajte njegovu priču u cjelosti;
“U posljednje vrijeme u gradu se pojavila mala Romkinja Anika (ili kako reče ima još jedno ime ali ga ne zna), sa kojom sam postao “drug”. Često progovorimo po koju riječ, a natjerala me na razmišljanja gledajući nju i djecu/unučad mojih prijatelja. Vesela je svako jutro, ponekad nenaspavana, uvijek bosonoga, neuredne kose, ali urednog svakodnevnog obilaženja oko stolova..traži pola marke.
Prije nekoliko dana je moja “drugarica” sva srećna došla da mi pokaže novu gumenu narukvicu oko ruke. Nekoliko dana kasnije, iskazivala je sreću zbog novog plastičnog privjeska. I sa tim je ona srećma.
Anika ima 5 ili 6 godina, ne zna ni ona, nije upisana u knjige rođenja. Ima nekoliko braće i sestara. Nije birala, ali je dobila takav život u kojem je prisiljena da trči oko stolova…bosonoga. da noću spava u kartonskim kutijama. Bez struje, vode, računara. Nema brigu da li će joj roditelji dopuniti račun na mobitelu, jer nema ni mobitel. Srećna je kad nije gladna. Nakon naših svakodnevnih pozdrava: “Sohi – Soccere”, na romskom jeziku: Zdravo – Kako si, ispriča se ona sa nama kao velika. Ponekad se naljuti kad joj kažemo “Nino, Jasenko” ili kad hoćemo da joj obrišemo uprljane ručice, ali ipak posluša.
I strpljivo čeka da od nas dobije neki dinar.Nije lukava nimalo, ako nešto jede, i meni nudi pola.Kad je žedna, zadovoljna je sa čašom vode. Anika ili već kako se zove, ne zna slova, ne zna šta su igrice na računaru, nema roditelje koji je svaki dan voze autom u školu, ne zna kakav je problem kada nema WIFI mreže, neće nikad ići da učestvuje na školskoj priredbi gdje će ponosni roditelji, rodbina i komšije da je gledaju u novoj haljinici..
Nju niko ne uči da čita i piše, ona nema dom, a nema ni haljinu Nije imala ali ima… Danas smo je ja i moj drug Nino sreli i ona je srećna pričala kako joj je drago što ima prijatelje kao mi… Otisli smo u jednu radnju, pa je Anika ponosno odabrala pantole i haljinicu, umila se vlažnim maramicama i bila je “prava” djevojčica. Kasnije sam je sreo i rekla mi je da je našla i baletanke koje joj se sviđaju, pa smo kupili i njih. Onda je Anika sva ponosna šetala gradom.
Zašto pišem, sve ovo…
Mislim da od male Anike svi mi možemo naučiti dosta. Ona ima iskren osmijeh, kada je srećna, to i pokaže. Zadovoljna je sa sitnicama. Nema masku na licu poput većine ljudi.
Ljudi na ulici se prema njoj ophode različito, neko drsko neko lijepo. Ali, ona ne mari za vaše brige što ste ljuti, zbog vaših “problema” jer morate ići svaki dan na dobro plaćen posao, što niste otišli kod frizera, kozmetičara, niste platili ratu kredita na vrijeme za neki možda bespotrebni svoj prohtjev. Ona je samo jedna djevojčica koja se bori da preživi i koju nijedan frizer ne želi u svom frizerskom salonu.. Ali, sve će to biti i proći.
Moja “drugarica” Anika je pravi borac…”
(VisokoIN/Znamo)
