Religije i ratovi – čvrst je to savez, star koliko i čovječanstvo. Povijest ljudskoga roda karakteriziraju ratovi, a stanja mira samo su epizode u toj konstantnoj ljudskoj nesposobnosti da se konačno nauči humanosti, ili humanosti kao konačnosti; mir je predah, relativno kratkotrajan zamor poslije kojeg se ponovo kreće u pohode destrukcije.
Autor teksta: Esad Duraković
Taj konstantni odnos religija i ratova znači da čovječanstvo oduvijek živi u svojevrsnom paradoksu jer je vjera/vjerovanje suštinski nespojivo s vojevanjem – onim agresijskim koje treba razlikovati od nužno odbrambenog. U svakoj vjeri, Bog je – suštinski, a to znači teološki nefalsificirano – nezamisliv kao ubica drugih, drukčijih ljudi/naroda: On nije podstrekač na pustošenje i zločine već na međusobno upoznavanje, ali zadržava pravo Sebi da On sudi u onome eshatološkom Času koji se i naziva Sudnjim danom. Predlažem krajnje ozbiljno svakome ko je ubio ili je zlostavljao nekoga zato što jest Drugi ili Drukčiji, pa je uživao u svome činu (možda se osjećao čak misionarski!) – predlažem mu, dakle, neka pokuša djelovati i rezonirati sasvim suprotno: neka ga /za/voli i dobro mu čini baš zato što jest Drugi i Drukčiji pa će tako, sigurno, steći iskustvo potpuno novog kvaliteta – osjetit će plimu blaženstva, potpun smiraj umjesto sažižuće jarosti kakvu donosi agresivnost. Ovo prvo iskustvo je božansko, a drugo je đavolje.
No, uprkos tome, religija i politika su oduvijek u svojevrsnom paktu, tačnije – sveštenstvo i političari (čast izuzecima upravo zato što su izuzeci!) u pravilu stupaju u savez radi obostranog realiziranja moći i utjecaja, čak više nego bogatstva, pa u tome savezništvu obje strane čine veliko, fundamentalno nasilje. Umjesto da se bavim povijesnom analizom toga savezništva (ovo nije prilika za to), molim čitaoca da tokom moga izlaganja uvijek ima u vidu – kao najgrublju ilustraciju – odnos vjerskih zajednica i politike/političara na prostoru koji smo donedavno nazivali Jugoslavijom, pa tako i u današnjoj BiH.
Vjerske zajednice, odnosno njihove najviše institucije (dakle, i sveštenstvo, naravno) smatraju samo sebe pozvanima da tumače vjeru u svim aspektima, a onda – u skladu s tim – određuju pripadnike drugih vjera ne samo kao drukčije nego kao antagone, kao stalnu potencijalnu prijetnju; zatim se tako postavljaju i oni drugi jer su suočeni s podozrivošću, antagonizmom, prijetnjom i sl. Pri tome, na našim prostorima imamo specifičnu, rekao bih i dodatno negativiziranu situaciju – da su religije poistovjećene s narodima (većinski) pa se vjerske institucije smatraju pozvanima da „štiteći“ i „afirmirajući“ svoju vjeru „štite“ i „afirmiraju“ svoju naciju. To je prvi nivo fundamentalnog institucionalnog krivotvorenja jer je svaka vjera, suštinski, nadnacionalna, ili internacionalna. Zato smo imali situacije pri dramatičnom raspadu Jugoslavije da su neke vjerske zajednice/sveštenstvo podsticale sakralno-nacionalnim autoritetom na pustošenja i ubijanja drugih, da su vojnike i pljačkaške horde otpremali u zločinačke podvige svojim vjerskim blagoslovima, dakle kao vrhovni autoriteti.
U takvim uslovima – kada se poistovjećuju nacija i religija i sljedstveno tome se drukčiji markira kao antagon i potencijalno opasan – tada stupa na scenu, u taj prostor sudbinskog i destrukcijskog krivotvorenja, politika koja sebe smatra pozvanom da „afirmira“ i „štiti“ svoj narod i njegovu vjeru, što u ovdašnjim povijesnim i aktualnim okolnostima obavezno podrazumijeva – nažalost, to dokazuje stvarnost – antagonizam prema drugima, sve do najdramatičnijih sukoba. Time su ulazi u novu fazu krivotvorenja koje je dramatično, tragičko upravo sa stanovišta vjere, a to ću predstaviti u formi narednog krokija.
Politika i vjera su značajno različite, odnosno one su nekompatibilne u važnim, u temeljnim postavkama. Navest ću samo neke, jer ovaj problem zahtijeva cijelu studiju. Prije toga, naglašavam da su na prostorima bivše Jugoslavije u vrlo snažnoj sprezi religija i politika, preciznije rečeno – vjerske institucije i političari. Ovo upozorenje je nužno imati na umu.
Religija pripada sferi univerzalnog i vječnog, Uzvišenog; ona se „bavi“ najvišim i stabilnim vrijednostima. Politika se bavi – ma kako pretenciozna bila – partikularnim i privremenim, gotovo trenutnim; nepouzdana je jer njen najviši interes su pragma i profitiranje zarad čije realizacije nužno mijenja pozicije, orijentacije, preferencije… Politika je vještina laviranja; vjera je privrženost trajno stabilnim vrijednostima i načelima kao dragocijenostima. Zato bi bilo normalno stanje stvari da se politike orijentiraju u skladu s tom stabilnošću, da njima vjera bude stalan i pouzdan korektiv jer predstavlja stabilan i uzvišen duhovni, etički kodeks, ili sistem. Drugim riječima, jasno je da autentična, stabilna vjera, odnosno njene institucije i kler, ne smije dopustiti sebi da bude upotrijebljena, da bude infrastruktura bilo koje političke partije ili lidera; vjerska zajednica/institucija nužno je nadpartijska. Tako bi trebalo biti, ali tako nije. U našoj stvarnosti je oduvijek jak savez sveštenstva i političara, odnosno religije i politike, tako da je, u našim okolnostima, moguće govoriti o čudovišnoj inverziji: o (štetnoj) politizaciji religije i istovremeno o (također štetnoj) sakralizaciji politike. Takav odnos daje poražavajuće rezultate kojima ću poentirati ovo izlaganje.
Gotovo je nemoguće čuti da sveštenici u vjerskim prostorima, ili u javnosti općenito, kritiziraju, ili – ne daj Bože! – anatemiziraju političare za koje se zna da hrle u bogomolje, a istovremeno se zna da su posvećeni mitu, korupciji, nepotizmu – svemu onome što vjera osuđuje. Sveštenici to ne rade jer nemaju vjerničke snage i dosljednosti da se zamjeraju onima od kojih i oni sami crpe moć i razne druge vrste pogodnosti. Političari, sa svoje strane, svojom „pobožnošću“ i navodnom zaštitom vjere svoga naroda, pružaju i samim vjerskim institucijama određeni autoritet pred narodom, ili barem pred njegovim dijelovima koji se smatraju značajnim. To je dvostrana razmjena energije koja je u samoj biti negativna, jer i jedni i drugi zloupotrebljavaju, prodaju svoju vjeru; pretvorili su je u trgovinu koja je i mizerna i bogohulna sa stanovišta vjerskih principa. Naime, kakav je vjernik i kakva je molitva bilo kojeg sveštenstva koje ne osuđuje djelovanje političara kada je ono duboko u sukobu s vjerom?!
To znači da je takvo sveštenstvo u lažnom autoritetu, da je licemjerno u odnosu na vlastitu vjeru i Boga, odnosno vjerovanje. Istovremeno, političari koji koriste vjerolomnost sveštenstva i formalno se drže obredoslovlja, kao poze, iako se u političkim aktivnostima bave svim i svačim što je u sukobu s vjerom – takvi su također licemjeri najvišega reda. A obje strane se predstavljaju liderima! Mjereno ljudskim kriterijima – a Bog najbolje zna! – bogohulni su i jedni i drugi (naravno, čast izuzecima, ponovo) utoliko više što to čine svjesno i radi relativno kratkoročnih interesa. Religija mora biti iznad toga. Vjerske institucije moraju biti nadpartijske. No, pošto je ovdje riječ o sprezi koja je svojevrsna opaka bolest, na obje strane, negativna energija toga savezništva je ogromna.
Na taj način se već odavde prilazi Dverima Pakla.
