S hipsterima je čini se kao s gledateljima TV showa Kardashianovi. Znamo svi da ih ima, ali nitko neće da prizna da je baš on taj. I ja sam tako ostao zaprepašten, srce mi stalo kada sam shvatio da sam i ja nekad davno bio hipster. Bilo je to krajem devedesetih, mlatnuo me pubertet pa sam stavio na sebe tatine pantalone i kariranu košulju, dedin kačket i nečiju, ne sjećam se čiju, jaknu, a u džep od drugog mi dede džepni sat da mi njegov srebrni lančić lijepo visi ispod košulje. Pustio bih ja tada i brkove, ali nisu rasli, ne rastu ni danas nešto. I takav sam se jedno pola godine muvao po svijetu, uglavnom na maminom Rogovom biciklu, a onda me prošlo.
I sad si mislim, budalo jedna, da si izdržao još kojih desetak, petnaestak godina, mogao si danas biti u trendu i razumjeti ovo što nam se dešava. Ali što ću, prerano sam izgleda ostario pa sad samo zurim u ljude s brkovima i nemam pojma o čemu se tu zapravo radi.
Genijalnost ravna onoj koja je izumila struju
Nikako naime ne mogu shvatiti ovu buku što se u Sloveniji digla oko nekolicine izuma koji su, tako barem kažu, uspjeli skupiti brdo love na Kickstarteru. Kontam ja da su ti moderni inovatori pravi mali genijalci jer za to da prodaš ljudima drveno jaje (inače poznato po imenu Zen Egg, jaje koje se ne razbija tako lako kao druga jaja, recimo kokošja, što vas kod njih, vjerujem, istinski nervira) potrebna je genijalnost ravna onoj koja je izumila struju.
Super su mi i ovi klinci što su napravili skoro pa čuveni Goat Mug. Oduševljen sam njihovom maštom i činjenicom da je netko sposoban zamisliti šalicu za kavu u obliku kozjeg roga. Zabavljam se zamišljajući nekoga tko drži to u rukama i kafeniše kad prema njemu krene starica s dvije pune najlonske kese, pola trgovine u njima nosi, a ovaj gleda taj svoj rog, kud on da sad to onako šiljato odloži ili, da prostite, zabije, pa da jadnoj gospođi odnese smrznuti karfiol i pakovanu piletinu bar do lifta.
Dobro, pretjerujem ja malo, jer imate vi tu i pojas, s kojim si možete Goat Mug objesiti oko vrata, a imate i stalak koji stavite na stol pa onda kozji rog na stalak i riješena stvar. A i u slučaju da ste i pojas i stalak zaboravili kod kuće, vi si još uvijek možete reći ‘Ja sam hipster i ne pomažem starim babama!’ i ispijati dalje svoju bioetiopsku kavicu s mlijekom bez laktoze.
Zašto hipsterima trebaju ekološki drveni okviri za naočale?
Kažem, prerano sam ostario, još krajem prošlog vijeka ja sam vratio roditeljima njihove košulje i bicikl i valjda bi se dosad morao pomiriti s time da ne mogu razumjeti neobične potrebe ljudi koji bi da piju kavu iz nečega što im visi oko vrata dok voze longboard, kao što ne razumijem navijače Bayerna i Juventusa, vegane ni stare Istrijane kad brzo govore.
Ali naprosto ima to nešto u meni što bi htjelo da shvati tko su ti ljudi kojima se mogu prodati sve te ludarije i zašto im one uistinu trebaju. Zašto hipsterima intelektualcima, recimo, trebaju ekološki drveni okviri za naočale, ili zašto usamljenim hipsterima trebaju drveni vibratori, ili zašto hipsterima sportašima treba meni najdraži naš izum – prijenosni blatobran za bicikl, koji po potrebi montirate na svoj bicikl bez blatobrana, ako ga nekim čudnim slučajem imate.
Htio bih, eto, i sam osjetiti potrebu za nečim posve nepotrebnim i prihvatiti da su ljudske potrebe u 21. vijeku postale prilično širok pojam, ali meni, gledajući sve te slovenske startupe, na um pada samo onaj legendarni slogan ‘Đirlo proizvodi za đirlo raju’, i mislim si, hipster raja, hipster proizvodi.
Ali razumio li ja to ili ne razumio, u Sloveniji se startup kultura ubrzano razvija. Nema ga tko nema neki startup i samo što nije osvojio svjetsko tržište, a svaki od slovenskih uspjeha na Kickstarteru u domovini je dočekan kao Tina Maze kad se s dva zlata vraća sa svjetskog prvenstva, pa ponosni navijači na aerodromu sa zastavama dočekuju izumitelja daske za surfanje na napuhavanje ili putera od kikirikija bez ulja, soli i konzervansa.
Na startupove se navukla i politika
Kickstarter vam je naša nova NBA liga. Tko od nas uspije tamo, on vam je narodni heroj, džabe što stručnjaci objašnjavaju da je uspjeh na Kickstarteru tek početak priče.
I politika se naravno navukla, što više startupa, to bolja gospodarska slika kažu, i gdje god koji političar stigne, kao papagaj ponavlja da to treba podupirati, da treba napraviti startupovima naklonjeniji gospodarski ekosistem, ukinuti im poreze, zasipati ih subvencijama i tko zna čime još. Jer to je naša budućnost.
I onda si ja, cinični mladi starac, pokušam zamisliti takvu budućnost gdje svatko na svijetu, sedam ili osam milijardi nas je već tada, ima poneki startup. Zamišljam ja to tako i malo me postane strah te budućnosti jer kako god da okrenem, nešto mi u njoj ne štima.
Jebiga, nisam vam neki ekonomista, a ni bogzna kakav matematičar, ali meni u toj računici fale bar dvije planete. Jedna puna hipstera, na kojoj su se oni toliko namnožili da mogu da pokupuju sva drvena jaja koja mi na Zemlji izmislimo, i jedna puna radnika robova, ajde recimo Nijemaca, Šveđana i Belgijanaca (jer što i da u budućnosti opet najebu Kinezi i Bangladešani), koji sva ta jaja proizvode za nikakve pare.
Puknuti baloni i nepromišljeni napredak
Bez te dvije planete, tako se barem meni čini, potreba ljudi da kupuju gomile genijalnih bezvezarija i potreba globalnoga gospodarstva za sve većim brojem ekspresno rastućih startupa na kraju može završiti samo s novim puknutim balonima i svjetskim financijskim krizama, s urušavanjem jadne male Zemlje pod težinom neizdrživog nepromišljenog napretka.
A jedina je moguća alternativa stalnoga rasta i napretka, kažu tako neki ekonomisti, da nam opet bukne neki svjetski rat pa kao nekad fino isprazni ormare, frižidere, krevete, špajze, šupe, garaže i hard diskove i vrati nas unazad sto godina.
A u međuvremenu potražite slovenske proizvode na Kickstarteru. Stvarno su genijalni.
Goran Vojnović istaknuti je slovenski književnik, scenarist i filmski redatelj. Rođen je 1980. godine u Ljubljani, a prvu zbirku poezije, ‘Lep je ta svet’ izdaje 1998., kad je imao samo 18 godina. Posebno zapaženi bili su Vojnovićevi romani “Čefurji raus!” (2008.) i “Jugoslavija, moja domovina” (2011.) koji su doživjeli i kazališne adaptacije i zbog kojih ga se navodi kao jednog od najboljih pisaca novije generacije u regiji. Studirao je na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani. Autor je više kratkih filmova i dugometražnog filma “Piran – Pirano” (2008.).
(VisokoIN/Telegram.hr)
